Zid zaborava – Sjećanje na Malog Halima Smailbegovića

Tekst: Nermin Ćosić

Na današnji dan 1992. godine jedna čista duša vratila se svom Gospodaru.Smailbegović Halim

1976-1992, najmlađi pripadnik Armije BiH u Brezi koji je izgubio život.

Duša dječaka koji je branio i ovaj put kojim danas prolaze stotine učenika, dječaka i djevojčica, gotovo njegovih vršnjaka. Samo stotinjak metara iznad njih, na Vratolomu, ostala je njegova mladost. Ostao je jedan život koji nikada nije stigao da odraste.

Prođoše godine. Tri decenije i još nekoliko godina preko njih. A niko da zastane. Niko da toj djeci pokaže mjesto gdje je pao njihov najmlađi heroj. Niko da kaže: „Stanite na trenutak. Ovdje je jedan dječak položio svoj život da biste vi danas bezbrižno prolazili ovim putem.“

Nema spomenika.

Nema ploče.

Nema ni kamena.

Samo praznina. I zid zaborava.

A za neke zaborav je najlakši način da pobjegnu od istine.

Jer nije ovo propust. Propust traje dan, mjesec ili godinu. Ovo traje više od tri decenije. Ovo je grijeh prema jednom djetetu i historijska sramota onih koji su sebi dali za pravo da određuju šta će se pamtiti, a šta prešutjeti.

Drago dijete, neka te ne zavara njihova tišina. Tišina često govori više od riječi. Ona otkriva ono što ljudi pokušavaju sakriti.

Ti si bio dijete, a pokazao si više hrabrosti nego mnogi odrasli ljudi. Dao si svoje sutra da bismo mi imali svoje danas. Zato se uvijek pitam kako neko može zaboraviti takvu žrtvu. Kako može izbrisati ime dječaka koji je u najtežim trenucima bio veći od mnogih koji danas drže govore o hrabrosti.

Možda je odgovor jednostavan.

Možda je tvoja žrtva prevelika za njihove male savjesti.

Možda im je lakše da nema kamena s tvojim imenom nego da svakog dana prolaze pored njega i gledaju vlastiti odraz u njemu. Jer kamen ne laže. On šuti, ali svjedoči. A istina je često teža od svake optužbe.

Na Vratolomu je jedno dijete krvarilo.

Neki su tada bježali.

A neki od istine bježe i danas.

Ali od istine se ne može pobjeći. Ona je poput sjene. Uvijek ide iza čovjeka. Prati ga kroz godine, kroz funkcije, kroz govore i fotografije. I kad sve prođe, ona ostaje.

Vrijeme je nijemi svjedok. Ne govori mnogo, ali pamti sve.

Zato vam poručujem da našem Halimu više ne trebaju vaše zakašnjele počasti. Ne trebaju mu govori napisani za jedan dan. Ne trebaju mu fotografije ispred spomenika pored kojeg nikada niste zastali kada nije bilo kamera.

Bit će zastava.

Bit će obilježje.

Bit će mjesto sjećanja.

Ali tamo neće biti mjesta za licemjerje.

Jer je njegovo ime veće od vaših govora.

Njegova žrtva čistija od vaših računa.

Njegova mladost časnija od svih vaših funkcija.

I dok god bude onih koji pamte, neće uspjeti da ga izbrišu. Svuda gdje budu gasili sjećanje, rađat će se nova priča o dječaku koji je postao simbol hrabrosti. O dječaku koji je dao sve, a zauzvrat nije dobio ni kamen sa svojim imenom.

Drago dijete, neka ti Gospodar podari najljepše đulistane, cvjetne poljane i vječni smiraj među dobrima.

A onima koji su te prepustili zaboravu neka ostane pogled u vlastitu savjest.

Jer svakog 3. maja, dok budu prevrćali unaprijed napisane govore i nabrajali vlastite zasluge, negdje iznad Vratoloma stajat će jedna čista duša.

I šutjeti.

A ta šutnja govorit će više od svih njihovih riječi.

El-Fatiha našem Halimu.