Mozak na ispaši

Slušam ovih dana kako se poslodavci ili, da budemo iskreni, gospodari naših života , žale da nema radne snage.

Kažu: teško je naći radnika. Čuj to.

A ja kažem: radnika ima. Samo nema budala.

Problem nije manjak ljudi, nego višak pohlepe. Daju minimalne plate , ja ih zovem “VITRE” i onda se čude što im niko ne dolazi. Hoće kvalifikovanog, odgovornog, lojalnog radnika, ali da radi za mrvicu, dok su sebi plate digli do plafona, a plafon probili. Gospodo, platite radnika onoliko koliko vrijedi, pa će se problem riješiti sam od sebe.

Zašto Elektrodistribucija nema problem s radnicima? Telekom? Pošte…i more drugih firmi koji cijene svoje radnike.

Zato što ljudi tamo, osim plate, imaju i dostojanstvo.

Imaju i onaj neoporezivi dio koji je Vlada FBiH velikodušno preporučila. E tu Vladi imam zamjerku: preporuka nije zakon. Dokle god je to dobrovoljno, biće i izigrano.

A vi, stranački uhljebi, smanjite sebi plate barem malo i dajte radnicima. Pa da vidimo hoće li biti manjka radne snage.

Hvalimo se novim metrima asfalta, a nemamo koga da ga očisti od snijega.

Lomimo noge i ruke na poledici jer je neko odlučio da je so preskupa, ali je službeni auto nužan.

Volimo ljeto, a kad dođe kukamo kako nema vode.

Gledamo požare, a nemamo ni vatrogasno vozilo kakvo treba, a kamoli hidrante po naseljima.

Gori nam zemlja, a mi je gasimo pričom.

Djeca nam se boje ići ulicom jer ih napadaju psi.

Gladnih sugrađana je sve više, ali su tihi. Zatvaraju se u svoje hladne zidove, jer ih je sramota da ispruže ruku. Sramota njih, a ne sistem …tako smo to fino okrenuli.

Prodajemo kuće na selu, bježimo od zemlje, a onda kupujemo krompir kilu po kilu.

Hoćemo zdravu hranu, a u ustima nam pesticidi i otrovi.

Hoćemo zdravlje, a medicinsko osoblje nam odlazi pod tuđe nebo jer tamo njihov rad vrijedi više nego ovdje njihova zakletva.

Niću privatni fakulteti kao gljive poslije kiše, a znanja imamo kao osnovškolci u Titino vrijeme … i to oni slabiji.

Diplome bujaju, pamet se povlači.

Plačemo za najmilijima koje su kilometrima daleko, a onda na izborima opet zaokružimo iste.

I opet se čudimo.

I opet kukamo.

Na kraju, jedino što nam ostaje jeste da položimo travu našim mozgovima. Jer kako razmišljamo, još dugo će nam mozgovi biti na ispaši … siti laži, a gladni istine.

Tekst: Nefić A.