Sjene što su voljele Brezu (Ulice kojim još hodaju)

Mali grad, a pun velikih ljudi…

Danas prođoh kroz našu čaršiju u mislima, u snovima i vidjeh mnoge kojih više nema među nama.

Sva ta nasmijana lica, koja su meni uvijek značila, a i Brezi, zabljesnuše u srcu kao uspomene uokvirene starim, izgrebanim ramom.

Šetajući u mislima, zastanem u Zanatskom centru.

Ispod velikog suncobrana poznah drago lice: Muhamed Roda, osmijeh širok, duša velika.

Taj čovjek je grijao svijet oko sebe.

Ljudina, kakva se rijetko rađa.

Kažu, takvi su Gospodaru najdraži pa ih rano zovne.

Negdje iz ugla čujem muziku.

Skupila se raja, a među njima Bege… razvlači onu svoju staru harmoniku, pjeva, i srce mi zadrhti.

Koliko je samo emocije unosio u te tonove , kao da je disao kroz dirke.

Već s prvim akordom, znao si , to svira Bege.

U ulici Maršala Tita , “vesela trojka”: Gavro, Milka i Živko.

Koracaju jedno za drugim, mirno, lagano.

Njima se nikada nije žurilo.

Pozdravljaju svakoga, idu negdje gdje ni sami ne znaju. Nedostaju ovom gradu.

I to mnogo.

Sirena me prenu.

Pogledam … žuti Mercedes 123.

U njemu Mustafa Avdukić.

“Jarane, treba l’ te gdje odvući?

Besplatno, danas vozim samo za svoju dušu…”

Tako je rekao.

I otišao negdje. Jer takvi se više ne vraćaju.

Jedan je Mujo taksista.

Neponovljiv.

U Omladinskoj ulici, Almedin Jusić popravlja staru vodovodnu cijev, dok kraj njega stoji Mizer , enciklopedija znanja, tihi čuvar gradske vodovodne mreže.

Almedin maše rukom mi, s osmijehom koji otvara sva vrata.

Mizer već u mislima popravlja kvar.

Nebeski tandem.

Vrhunski u svom poslu.

Džiđa s druge strane dobacuje: “U toj rupi mogli bi novi bazen napravit’!”

Traži cigaru.

Ne dobi je.

Odmahne rukom i ode dalje.

Takva je bila nasmijana, svoja, uvijek sa zanimljivom pričom….

U Dominu sjede Mišo Bogdan i Lukačević.

Sjede, pričaju o sportu.

Kad oni pričaju o utakmicama svijet stane.

Uz njih, u kutu Ibro Dedić, zamišljen, piše.

Možda novi hit.

Možda nova pjesma o starim danima.

U povratku sretoh Ljupka Ciganovića.

Štapom kroči niz put, vraća se kući.

Vrijeme je da stari devedesetogodišnjak pobjegne prije nego sunce ugrije.

Kod policijske stanice, Sanel Velić ulazi u auto.

Uniforma mu stajala kao da je s njom rođen.

Policajac pravi. Onakav kakvi bi svi trebali da budu…a nisu.

“Tu sam uvijek šta god treba.” uvijek je govorio….

Jedan je Sanel.

Na Trtorićima, visoko kao da stoji Alija Sirotanović.

Gleda dolje.

Čuva rudarski grad koji ga još pamti.

Kod bazena Božo.

Glumac, boem.

Sjedi u hladu.

Pred njim hladna Sarajevska.

Život je scena. A on ju je znao igrati.

Na Plani stoje Pandža Željko, Gano i Ruhla. Iza njih u magli su još mnogi ali im ne vidim lica….Oni koji su vječno ostali na braniku.

Pokazuju prema Brezi, pa prema Lješevu.

Legende uvijek stoje visoko …da bolje vide.

I da se vide.

Trgne me glas: “Jesi li vidio kako je Rudar juče igrao?” Alija Frljak, nasmijan.

Iza njega Velija Kavazović: “Da nije onog crvenog, bio bi težak meč reče Velija!” Smijemo se. I vrijeme opet stane.

U Hagu , Dugi Nefić pije pivu. Priča. Smijeh se čuje ulicama. Adžul mu prilazi.

Dva prijatelja.

Dvije duše koje ni smrt nije rastavila.

Dvije legende ovoga grada.

Kraj svoje Kule, Cera.

Pije vodu, blag kao uvijek.

Podario je Brezi simbol.

Nadam se da će zauvijek stajati na Trgu.

Hija, hija, čuje se.

Na zaprežnim kolima, Henda i Salko.

Voze sijeno.

Utrkuju se, ali su uvijek jedan uz drugog.

Ljubav prema konjima, ne prema brzinomjerima.

Dva nerazdvojna jarana.

Dok drugi žele moćne aute , oni žele par dobrih konja.

Na cesti, Huso Mehinagić, učitelj. Dobacuje: “Hoće to kad se ne ide u školu!” Oni mu mahnuše.

Osmijeh umjesto zamjerke. Prijatelji.

Kod Aramisa , motori buku stvaraju…

Sakib i Musa odlaze.

Daleko. Ostaje trag. I sjećanje.

Odlaze u legendu.

Radnički dom.

Skale u stvaranju.

Djeca ga slijede pogledima. Uče vrijednosti.

Iz rudnika dolazi Dokso.

Treća smjena gotova.

Pa jutarnja kafa kod Ameta. Raja prije svega pa tek kuća i odmor.

Mice u svom Seatu prolazi. Kaže , čeka neke goste.

Njegova kafana je uvijek bila hram za pravu raju.

Dzuka iz Dabravina navraća.

Drugovi. Kolega kolegi uvijek na pomoći kada treba.

U bolnici , doktor Brenjo. Dežurni, miran, pouzdan.

Njegovo prisustvo je kao lijek pacijentima.

Na putu sretoh Lelu Ajanović. Lopta, ranac, osmijeh.

Ode na trening u salu škole.

Hamdo Frljak s loptom niz 6. april. Ostavljaju trag budućim generacijama.

Ispred radija , Fudo.

Nasmijan. Umoran.

Srce i duša Radio Breze. Glas koji povezuje.

U parku, Mašo snima. Film. Scena. Kamera. Brezawood jači od Hollywooda. Gojko kraj njih prolazi lagano…korak za korakom.

U Onixu Keno se sprema za subotu.

Nekad je puna Breza bila. Sad uspomena samo.

Preko puta Čusto gradi Carpe Diem. Kafić novi se diže.

Oca mu dobacuje: “Kad ćeš onu gumu popravit na kombiju?!

“Ja sam danas do 4 dole u vulkanizerskoj radnji.

Smijeh se razlije.

Prijateljski.

Drugarski.

Plavi golf svira. Salko, instruktor.

Raja mu maše.

Vili, željovac, ide u drugu smjenu u Dom zdravlja.

Vili … eh ta dobra duša koji svakome pomagao. Malo je takvih danas.

Zoka mete cestu.

U tom skromnom čistačkom odijelu, čista duša. Ne smeta nikome, a ostavlja trag.

Nastavit će se… Jer uspomene u ovom gradu nikad ne umiru. One šetaju s nama s vremena na vrijeme , da nas podsjete ko smo bili, i šta smo izgubili, a nikad zaboravili…

Tekst: Nefic Adis