Sjećanja na Prvi maj: Kad je uranak bio praznik duše

Piše: Majkl Maki Vidović
Nekada je Prvi maj bio mnogo više od datuma u kalendaru. Bio je osjećaj. Bio je miris ranog jutra, zvuk limenog orkestra i uzbuđenje koje se nije moglo sakriti. Bio je praznik kojem se radovalo danima unaprijed.
Sjećamo se limenog orkestra koji je svakog prvog maja prolazio kroz visočku čaršiju u ranim jutarnjim satima, budeći grad i unoseći posebnu čar u praznični dan. Ti zvuci nisu bili samo muzika – bili su znak da je stigao dan okupljanja, radosti i zajedništva.
Sjećamo se euforije pred Prvi maj. Priprema, dogovora, smijeha i onog posebnog osjećaja prisnosti među ljudima. Šatori, društvo, pjesma, poneko piće više i obavezni odlazak u prirodu. Nedići, Žalje i druga mjesta puna ljudi, smijeha i života. Čak ni kiša nije mogla pokvariti raspoloženje – jer se znalo da će se svi prijatelji na kraju naći na istom mjestu.
Sjećamo se i logorske vatre na bazenu, koju je trebalo obići bez obzira na umor nakon svih dogodovština prethodnog dana. Sjećamo se i tuge onih koji su morali raditi, ali i nestrpljenja da smjena završi kako bi trkom stigli tamo gdje ih društvo čeka.
Sjećamo se i puta prema Dabravinama, kada je sve svijetlilo kao Las Vegas. Nije se moglo pronaći mjesto ni noć uoči Prvog maja, a kamoli na sam praznik. Svuda ljudi, automobili, muzika i život.
Sjećamo se vremena kada smo sa tako malo imali sve. Bili smo sretni, složni i ispunjeni.
Danas se uglavnom samo sjećamo.
Uranak je utihnuo. Limeni orkestar odavno ne svira. Dabravine godinama ne svijetle. Euforija je nestala, šatori se pokidali, a priroda kao da uzalud doziva one koji joj se više ne odazivaju.
Ostala su sjećanja – i nada da će neke nove generacije ponovo pronaći put do jednostavne sreće koju smo nekada tako lako živjeli.
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax221@gmail.com





