Istinita ratna priča koja bi zbog snage poruke morala ući u sve udžbenike
Postoje priče koje ne pripadaju samo prošlosti, već su opomena i lekcija budućim generacijama. Jedna takva, istinita ratna priča, svjedoči o hrabrosti, čovječnosti i bratskoj ljubavi u najtežim trenucima opsade Sarajeva.
Prije tačno 30 godina, tokom rata u Bosni i Hercegovini, Ivan Lalić iz Beograda nalazio se teško ranjen u džipu Crvenog krsta. Bez svijesti i s minimalnim šansama za preživljavanje, bio je zarobljen u vihoru granata i metaka koji su padali po Sarajevu.
U tom paklu, pod neprekidnom paljbom, do vozila je dotrčao mladić sa sarajevskog Vratnika – Mufid Ramić Ismeta, vojnik Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ne razmišljajući o vlastitom životu, Mufid je izvukao ranjenog Ivana, tijelom ga štiteći od gelera, te ga prebacio u stari zastavin kombi u kojem je već bio još jedan teško ranjeni čovjek – Frederik.
Dok je kombi velikom brzinom jurio razorenim sarajevskim ulicama prema bolnici, Mufid je stajao nad ranjenicima, pjevajući pjesmu Adriana Celentana “A, ciao mi cantare”, pokušavajući ih održati budnima i u životu. U bolnici na Koševu uslijedile su duge i teške operacije. Ivan Lalić je primio čak 24 kese krvi.
Iako su prognoze govorile suprotno, Ivan se probudio živ. Frederik, nažalost, nije preživio noć.
U gradu u kojem gotovo da nije bilo hrane, Mufid je došao u posjetu bolnici. Donio je napolitanke. Ivan, sa slomljenom vilicom, nije mogao jesti, ali su zajedno gledali u taj skromni poklon i razgovarali koliko su mogli. Ivan mu je pričao o koncertu podrške Sarajevu održanom u Beogradu, o Rambu Amadeusu i beogradskoj raji. Mufidu je to značilo. Sjetno je izgovorio:
„Jes’ vala, beogradska raja… prava je.“
To je bio njihov posljednji susret.
Godinama kasnije, Ivan Lalić je bezbroj puta pokušavao pronaći čovjeka koji mu je spasio život – da ga zagrli, da zajedno šute, da se zahvale životu. Tek nedavno, uoči premijere predstave Dogville u Sarajevu, saznao je istinu.
Mufid Ramić Ismeta poginuo je 7. decembra 1992. godine, braneći Sarajevo. Imao je istih godina kao Ivan.
„Čovjek koji mi je omogućio drugi život. Čovjek zahvaljujući kojem postoje moja djeca – Lea, Tina i Lav“, napisao je Ivan Lalić u emotivnoj poruci.
„Počivaj u miru, Mufide. Obilazit ću te kad god dođem u Sarajevo. Dok je mene, bit će i tebe.“
Ova priča nije samo svjedočanstvo jednog spašenog života. Ona je dokaz da su, čak i u najmračnijim vremenima, postojali ljudi koji su birali čovjeka ispred svega – nacije, vjere i straha. Priča o Mufidu Ramiću i Ivanu Laliću ostaje trajni podsjetnik da je humanost najjače oružje koje čovjek može imati. 💙
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax221@gmail.com
