Tamo gdje je tišina najglasnija
Priča koju prvi put pišem i izgovaram.
Trideset godina sam je nosio u sebi, sklonjenu , bez hrabrosti da je iznesem pred svijet. Prije nekoliko dana bio je mom drugu rođendan a ujedno meni, još jedan dan žalosti.
U naš IDV došla su dva momka iz Sarajeva. Imali su jedva po dvadeset godina. Jedan od njih bio je Kepeš Sabrija – Kepa.
Visok, tih, lijep.
Nije pušio, nije pio. Nama je dijelio cigare jer njemu nisu trebale.
Poslušan, fin, uvijek tu kad zatreba. Kao brat.
Sredina juna je bila. Moja smjena na brigadnoj osmatračnici od 17 do 19 sati.
Tek sam stigao kad me zadesi glavobolja, ona što sabija um prije nego udari u tijelo. Neizdrživo. Vraćam se u bazu i molim da me neko zamijeni, da popijem kafu i dođem sebi. Naravno, Kepa se odmah javlja.
Petnaest do šest. Sunce obasjava dio Crvenog Brda. Gledam ga – iza malog bora s dvogledom. Pored njega rahmetli Ć.S. i S.H., minibacačlije. Hranu su im doturili konjem. Molim ih da se sklone. Već danima tenk s Kostreče nasumično puca gdje stigne.
Ne reagiraju. Molim Kepu da ide. Kaže: “Još minut, nešto sam vidio.”
Odmičem se par koraka. Kačket mi pada. Saginjem se da ga dohvatim, sjednem da zapalim. I tada – eksplozija. Ne zvuk. Ne udar. Ne buka. Nešto između sna i smrti. Budim se u borovoj šumi, desetak metara dalje. Ne čujem, ne vidim, ne osjećam ništa. Ali stojim. I krećem prema njima.
Rahmetli Ć.S. drži se za stomak, krv lije. S.H. vrišti, iz ušiju mu šiklja krv. Ispod nas je bio stacionar, dr. Zahid.
Nekako su sišli. Zovem Kepu. Tišina. Ona zlokobna tišina koja je gora od buke granate. Pužem do mjesta gdje je bio. I vidim – ono što ni rat ne bi smio pokazati. Iskasapljeno tijelo. Pao sam preko njega u nesvijest.
Uveče dolazim sebi u podrumu Doma zdravlja. Ne osjećam ništa. Samo pitam: “Gdje je Kepa?” Bolničar šuti. I ja šutim.
Proklinjem dan. Glavobolju. Sebe. Mjesec dana nisam jeo, nisam pio. Samo sam sam bio. Tablete nisu pomagale. Injekcije još manje. Samo bol. I tišina.
Vraćam se u jedinicu. Odlazim na ono mjesto. Ukleto mjesto. Loše mi je. Znam – da nisam čučnuo po kačket, pogodili bi pola metra od mene. I ja bih otišao. Bio sam iza grudobrana. Slika tog trenutka nije nikad izblijedila. Danas s njom liježem. S njom ustajem.
Trideset godina se pitam: zašto me baš tada zaboljela glava? Zašto nisu poslušali da se sklone? Zašto Kepa?
Poginuli su Kepa i Ć.S. Preživjeli smo S.H. i ja. Boli isto kao prve noći. Kepa je bio najbolji među nama. A sada je samo svjetlost u mojoj tami.
Rahmet im i laka zemlja Bosanska. A meni ostaje ovo da kažem. Da barem riječima obilježim ono što srce nije smjelo zaboraviti.
Oprosti, brate moj. Kasno je, ali ovo je najmanje što sam mogao.
Zapisano za onoga koji nije trebao otići. I za sve koji ga pamte po tišini koja je govorila više od nas.
Tekst: Nermin Čosić – Mine
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax221@gmail.com
