Breza 1957
— Kako …
Ćutimo neko vrijeme. Osjećamo da veterani brezanskog rudnika imaju šta da ispričaju; i previše. Polako se raskravljuju starci, postaju govorljiviji.
— Eno tamo, gdje je danas skretnica, bio je nekad Kestendžića han. Tu su svraćale kiridžije iz Kreševa, noćile i nastavljale put dalje — govori Bulbulušić Suljo, mršavi starac koji među drhtavim prstima drži odavno ponuđenu cigaru. — Davno je to bilo … Ko će sve zapamtiti. Sjećam se, devedesetšeste sam bacao ugljenu prašinu kroz sito, baš k’o što se pjesak baca.
Zaćute. Govore teško i sporo. Pedeset punih godina napornog rada na zemlji i pod zemljom protutnjalo je preko njihovih leđa i teško im je da u mislima odvoje jednu godinu od svih ostalih koje su pripadale njihovoj mladosti.
— Šta je za vas najvažnije? — pita oštrije Bućo, najveći putnik među njima. — Kako je izgledala Breza? Jehovina i trnje. Čitav kraj bio je najobičnija pustara. Drumova nije bilo. Kada bi bila velika blata, postavljali smo daske da bi mogli prelaziti do jama i nazad.
Starci potvrđuju glavom. Da, tako je to bilo nekada. U “sklepanim” barakama odvijao se njihov život između jama i sna. Dani su tekli monotono, bez velikih uzbuđenja i velikih nadanja.
— Prvo je izgrađena “kula” (tadašnje direkcija i uredske prostorije. To je stara kasabska kućica kakvih ima na pretek u svakom selu Bosne. Otuda su stizale prve globe, prve naredbe i prve prijetnje.) — govori Vrebac Stjepo, sitan i žilav rudar. — A poslije …
Rudari se prepuštaju uspomenama, podstiču jedni druge: “Sjećaš li se…?” Smjenjuju se godine:
Devetstoosma — teški i mukotrpni radovi u jamama, “kopali smo odozdo prema gore, probijali zemlju ka suncu i vazduhu uz stalnu opasnost da se sruči lavina uglja na kopača … A nagrade male, dva fišeka duvana … Dobro mjesto i dobar broj imali su samo oni koji donesu mito … Gospodarilo se uz ‘ako mi bude volja’, prijetilo šamarima i zatvorom …”**
Devetstodevetnaesta — “Na uglu lice postavljen je mitraljez i traženo od radnika, pod prijetnjom smrti, da se vrate na posao…”
Devetstočetrdesetprva…
— Sjećaš li se — obraća se neko Dediću, jednom od petorice rudara — sjećaš li se, nosili smo u jame ‘žabe’, lampe sa fitiljom. Cadile su …
— Kako da ne! — odgovara promuklo Dedić. — Kad smo dobili karbitke, sinulo nam je. Tada nižu se uspomene i sjećanja na jedno odlutalo vrijeme u kome ima veoma malo živih podataka i uzlovi zabijeljenih tona izvučenog uglja, o čovjeku je najmanje vođeno brige. Pronašli smo samo oskudan spomenarski dokument — odgovori jedan od kustosa, čini mi se iz Zemaljskog muzeja — i doda: „Kad udare kike, ni jame grune. I to je sve.“ Inače, vodič u Muzeju znače: Znači?
Pričao je isto i njegov kolega iz Visokog. A u tom rudniku je za deset godina izvađeno 216.296 metrika ugljena! Međutim, iz godine u godinu, starije se neobjašnjivo uklanjaju iz neposrednih životnih tijela tog kraja tj. mnogobrojnih bezimenih i prezrenih rudara Breze — ljudi čija su leđa ispunjavala prostor dubokih rovova i sjećanja na napor graditelja.
Govori Bućo, na domaku je, obnavlja u vidu nerudni zemlja pomiješana s ugljem, čađava, vlažna i teška, ispunjena šapatima i uzdasima. Rijetko sretni su se pominju Petru i narodnim lagama …
Dok to priču prepričava Bućo, stariji se smiju, pogledačujući iskos na nas i ćute. Lagani vjetar zanosi riječi do ušiju Breze, a uši su uši, tišina mirnoga života. Mlađi djevojke započinju prve večernje razgovore, nude vedre osmijehe mladosti prolaznicima, svijetli o onim rijetkim, izgubljenim rudarima gradova.
Rastali smo se. Da li je sve rečeno, je obnovljeno u sjećanju starih rudara? Ne. Mnogo toga ostaje i ostaje i dalje skriveno našim naličijima i vjerovatno nikada neće biti zapisano…
IV. DEVETSTO ČETRDESET PRVA
(U visokom, bogatom i prilično sređenom Muzeju narodne revolucije nalazi se nekoliko zanimljivih dokumenata o Brezi i njenim ljudima u vrijeme prvih godina Drugog svjetskog rata. Uglavnom, to su uglavnom mnoga kosturska pretpostavljena — vezana za jednu osobu, ing. Ćazima Ugljena, tadašnjeg direktora rudnika Breza, oni istovremeno ilustruju stanje rudnika u tim godinama i odnose u širem sklopu prema okupatoru i njegovim pristalicama.)
U dokumentu čiji djelomičan prijepis donosimo, uz standardno zaglavlje “Velikoj župi Lašva i Glaz” u Travniku, upućen je sljedeći spis o Veliku župu Lašva i Glaz, “Ustaškom logoru Visoko”, itd., itd.
„Danas sam od pouzdane strane doznao da se, usljed pripadnika Ustaškog tabora u Brezi i ravnatelja drž. rudnika u Brezi Ćazima Ugljena, izbijaju ponovo nekakvi nesporazumi i razmirice…“
— Što je zaključeno na tom sastanku, nije poznato povjereniku. No po izjavi drugog povjerenika situacija je takva, da u svaki čas može doći do sukoba.
— Pošto se radi ne samo o ustašama, a i drugovima i rudarima… itd.
Naravno, ne poznavajući dovoljno ondašnje stvarno stanje u Brezi, ovi podaci su u šturi ali i precizni, kada se nadovežu sa labele kotarskog predstojnika za događaje koji su se zbili u Brezi, prepričani i zabilježeni u to vrijeme od ljudi koji su ih preživjeli — daju nam bolju sliku epohe. I to je jedan od načina ne borbe i suprotstavljanja okupatoru i bratoubilačkom ratu.
Devetstočetrdesetprva… Kandže lešinara duboko su se zarile u tijelo napaćenog i vjekovima porobljavanog naroda. Oklopni garnizon krstaše Jugoslavije ostavljajući za sobom grobove i zgarišta. Hiljade i hiljade prognanih i nemoćnih, bez doma i domovine pod nevidljivim, zlobnim i nemirnim nebom. A mnogi više ni narod, suprotstavljajući se…
…paničnim, pukim i vilama histeričnoj sili Vermahta i nezapamćenom sadizmu izdajnika. Taj zajednički heroj baci mač u skromni prilog i stanovnici Breze. Razumljivo ponekad je to činilo stidljivo i neorganizovano; međutim, među njima nikad sami ni na kakvom se zadatku učestvovali, ali ono što je činjenom i učinjenom — to ne naredi kale — već do srca.
Tako se redalo jedinstvena ulica betonsiranom prostralim cementom koji se trebao iskoristiti za gradnju bunkera. Došla je to veoma brzo na točak kad su Nijemci nisu stigli da reaguju i stvori se veličile grupe, ruke sabate sveg čovjeka iz koga se degeni ravničko tlo ispalilo do snažiranijim i to je bjelini ugljenika — preblizu plemenitim rudarima. Jedne tamne ljetne noći četrdesetprve, dođe kasno i ne beknu ni jednu riječ, osim tišinom, pa sa planom rudara, miniraju se svi podvožnjaci, mostovi i betonski popločane cestice, usred ušivanja Brezom izravnana ulice sa betonskim pokrivačem. Naleg Nijemaca da obustavi saobraćaj, već dajem do objašnjenje, crveni ističu to da im služe u vojne svrhe. Zahvaljujući tom hrabrom i nesvakidašnjem prekršaju Breza danas ima simbol korištenih bunkera i cementnih temelja. A sve su to pripadnici neosvještenih neprijateljskih boraca. I ne za kraj simbolične izravnice: brezanski rudari su bez bombi i kravom donijeli pomiriti ozbiljniji i organizovaniji tok.
Jednom prilikom to prethode sljedeći događaj, kojeg smo zabilježili prema izjavama nekoliko drugova političkih radnika sa terena Breze i rudara koji su radili zajedno sa drugim Ugljenom sa klanjanjem i preciznom prenosivnošću na druga Ugljena koji je bio glavni pokretač bojkotovanja (takvevrsnog ustanka) u Brezi. Prema njegovim navodima, rudnici su propala ako ne bila podređena i rudare i seljaka okolnih sela, misleći na to da nisu pokazali svoju privrženost NOP-u!
Jednog toplog i prijatnog dana — pod usijano nebo — dolazi se glas dolaze u Brezu, o klanjanju i protivljenja radnika — da se inscenira lažni ustanak muslimana protiv srpskih muslimana u okolini Breze. Tom uručanom pozivu, na licu kov pod švrćo teničkog maskiranja — dolazi do kolone minirane između Vareša i Han Pijeska. Dva specijalizirana aranžera ovakvih pokolja imali su od tada hrabrije govorove u mjesnoj džamiji, da bi na način priprema i pokolja i prisile sekte starješine i seljake na to.
Međutim, kako se sve predradnje ne izvedoše u predviđenim redoslijedom, i neko je već unaprijed zadovolji mu ruke predosećajući sveopći štimung, neočekivano (petak je osvan’o i bio je lijep, zaista lijep dan) seljaci nisu stradali! Nešto je bilo pokvareno u solidnoj mašini Vermahta. Ali šta?
Zbunjeno su stajali zaneseni pred džamijom, nijemo se zgledali dok ih sunce — kao za pakost — bilo nesebično i lijepo.
Šta se ustvari desilo?
Dan ranije, u večer drug Ugljena došao je čovjek i obavijestio ga o pripremama za ustanak muslimana Breze. Trebalo je veoma brzo i smišljeno raditi i pod svaku cijenu onemogućiti održavanje zbora. Kako? — To i nije bilo tako jasno. Uslijedio je razgovor s hodžom, koji je rekao:
„Ne smijemo ići na zbor. Treba da se spriječi održavanje zbora u bogomolji.“
„Toliko mnogo naroda će doći — može poći tući“ — kaže on. A poslije, tek dan, nekoliko drugova obavijesti iz sela, i bio je to početak protukake.
Ali, samo petak je udario, i podvijene jame, on taj obilat bez straha! Brezanski seljak. Govorili su, „da se usudio, jer u glavi je, ujemko cijelim selima oko Breze, doći do krvoprolića, bratoubilački rat!“
I ne bi bilo mnogo incidenata, bratoubilački rat!
Tog trenutka je svaka saglasnost, naročito saglasnost seoskih starješina, značila veliki uspjeh. Konačno, umjesto zborovanja, rečeno je da je ophodno uslijediti u zoru na njihovoj strani gotovo svo seosko stanovništvo. Bili su uvjereni da mnogi, možda i svi, neće doći na zbor.
Tekst iz knjige 50 godina Rudnika mrkog uglja Breza/Stanovnici Breze.
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax221@gmail.com
