Uhvatila me kako provjeravam datume na pasošima. Pita me jel putujemo. Nisam joj htjela reći da se svašta piše po društvenim mrežama i da se plašim rata.
„Planiraš me voditi negdje? Znala sam da će se učenje isplatiti. Ja bih opet u Budimpeštu.“-nastavlja.
Nema još ni sedamnaest. Nema profil na fejsu. Ne prati vijesti. Brine je što je još uvijek toplo vrijeme za dugu, zimsku jaknu koju je kupila. Brine je da li će Maja odgovoriti na Radovanovo udvaranje jer bi voljela da Radovan bude sretan. Dobar je drug. Brine je lekcija o anafilaktičkom šoku. Uvijek zapne kod iste definicije.
I meni je bilo sedamnaest. Brinule su me slične stvari. Sada stvari stoje drugačije.
Nju i njenog tatu, koji se već dovoljno žrtvovao za druge, bih prvo odvela na najbliži granični prelaz. Onda bih se vratila. U glavi mi scena iz La casa de Papel. Moj omiljeni lik iz serije, Tokio, naoružana do zuba. Nisam lijepa kao ona. Ali sam kratko ošišana. Nekako mislim da je u nama akumulirana i ista količina bijesa. Pa se vidim na vratima svoje kuće. U crvenom, jednodjelnom kombinezonu. I pucam. Na svakog ko naoružan priđe MOJOJ kući. Rafalno, bijesno, ljutito i jako. Svaki metak ima svoj razlog. Krenem od ukradene mladosti, ulaska u zgrade škole koju čuvaju naoružani vojnici, maturske večeri i ekskurzije koju nismo imali, bijele trake, kratkog izbjeglištva u radničkim barakama, povratka u neki drugi grad, stan koji nije tvoj. Duhovi ljudi koji su otišli iz tog istog stana, njihove uspomene, odbijanje da gradiš svoj početak na tuđem kraju. Poslovi koji nikada nisu bili laki ni dobro plaćeni. Krize koje su se stalno izmjenjivale. Psihičke, materijalne, duhovne, ljudske… Osjećaj nemoći. Da zaustaviš ubijanje. U ratu i poslije njega. Da zadržiš drage ljude. Na nahraniš gladne. Napojiš žedne. Ova Tokio bi trebala šleper municije. Da ispuca sve što se u njoj nakupilo u proteklih trideset godina. Ne stane u ovu glavu više. Ni u srce.
Stvarno ne znam ko je autor pjesme Pukni zoro. Ne zanima me. Ja je volim i rado je slušam. Harmoniku ne volim. Ni pod šatorom, ni u Predsjedništvu, ni na pozornici. Ne volim ni bahatost. Na nasilje sam alergična. Na jeftine ljude i jeftine trikove takođe.
Nadam se da pjevač zna. Da nas je najviše ovakvih. Očajnih, umornih, potrošenih i gladnih. Ljubavi, normalnog života i pjesme. Bez obzira na autora.
Meni više nije sedamnaest. I svjesna sam da život nije serija. Znam da nisam Tokio i da me, poslije metka u prsa, ne bi podigli kad se ugase kamere. Znam.
Moje dijete, bez obzira na uslove odrastanja, bira putovanja, kulturu, istoriju, arhitekturu, ljepotu i ljubav. To je moja najveća pobjeda, poslije koje mogu mirno otići.
A koja je vaša, predsjedniče?
Tokio.
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax221@gmail.com
