Kuća puna – duša prazna: Legenda o Safetu i Sabini
U srcu jednog grada, pod sjajem zlatnih kvaka i teških zavjesa, odvijala se tišina. Tišina u kojoj je ljubav bila zakopana prije smrti – i tek poslije progovorila.
Zarobljeni u tišini ogromne kuće, u središtu grada, ali daleko od svijeta, Safet i Munira provodili su dane u samoći. Kupajući se u svojim parama, on je liječio bolno koljeno, a ona razne bolesti koje su svakim danom sve više uzimale maha. Pokušavali su da sažmu svoj život u što kraće rečenice, ali sve se to lako moglo sabiti na pola stranice – jer sav njihov život se sveo na skupljanje novca i njegovo lagerovanje po memljivim ćoškovima.
Komšije su im bile siluete bez lica. Često su se odricali i kvalitetnih ručkova, i razgovora, i prisnosti. Mislili su da su svi oko njih tu da ih iskoriste. A kako je život odmicao i približavao se svome sumraku, odlučili su da učine nešto „hajrli“ – pomogli su izgradnju vjerskog objekta i povremeno dijelili familiji, koja je poslušno klimala glavom, žudeći da nešto ušićari. I kada bi zahvatili duboko iz njihovog bogatstva, ono bi se brzo ponovo napunilo, kao bunar bez dna.
„Jesen je… i sve me boli… eh da mi se vratiti barem deset godina unazad“, rekao je Safet dok je lagano utrljavao skupu kremu u bolno koljeno.
„A šta bi ti to, majke ti, mijenjao?“, upita Munira s trosjeda. Nije mogla da ustane to maglovito jutro – leđa su je danima boljela.
„Sve. Više bih se družio s ljudima. Možda bih nekima i počeo vjerovati. Jer da sam vjerovao, sad ne bismo bili sami. Hodali bismo po bijelom svijetu, posjećivali razne zemlje… možda bismo otišli i na Hadž. Da iskupljenje potražimo… ako smo kome učinili hak, ako smo ikoga povrijedili.“
Tu Safet zastade. Bolna grimasa mu se ocrta na licu.
„E moj Safete… sad je kasno za sve“, reče Munira. „Godine su nas pregazile. Sad bi ti dijelio i kuću i imanja… da se vratiš u ono vrijeme gdje si mogao nešto promijeniti. Ali ne bi, Safete. Ti nikad ništa ne bi promijenio.“
Safet samo slegnu ramenima. U mislima mu se pojavi lice koje nikada nije zaboravio.
Sabina.
Jedina koju je volio. Jedina koju nikad nije prežalio. Siromašna djevojka čistih ruku i velikog srca, koju njegovi roditelji nisu prihvatili. Oni su željeli „Sejsanu“ – damu s pedigreom, ne „dronjke“. On, mlad i prkosan, brzo je oženio Muniru koju su mu roditelji preporučili. I zakopao ljubav pod slojevima rada i novca. Radio je od jutra do mraka, gomilao bogatstvo koje mu je s vremenom postalo i fetiš i religija.
Sabina je, kažu, umrla od sušice. Ali nije je bolest ubila. Ubila ju je tišina. Ljubav koju je nosila u sebi, a koja nije imala gdje da se izlije. Njeno lice, nekad sjajno kao horizont, blijedilo je pod sivim stropom sobe, uz staru sijalicu obješenu na žici, koja se njihala kad god bi vjetar pomjerio zavjese na drvenim prozorima.
„Majko… vode mi donesi… žedna sam…“ – prošaptala bi Sabina.
Muniba, njena majka, suznih očiju i ispucalih ruku, šaptom je odgovarala: „Donijet će majka, šćeri. Ali moraš i pojesti nešto… već dva dana nisi ništa stavila u usta.“
Vrela suza, teža od olova, pala je na njenu izblijedjelu bluzu. Suza koja bi i željezo otopila. Suza kakvu samo majka za evladom može pustiti.
Stari Omer, Sabinin otac, bol je gasio rakijom. Nekada pobožan i stamen, sada je bio slomljen. Alkohol mu je bio jedina zakrpa na rani koju je nijemo nosio. U kasne sate bi svojim najbližim prijateljima tiho govorio šta ga boli. Njegovi jarani su znali – Šejtan je već uzeo dušu ovog čovjeka, polako i bez milosti.
Kad su zakopavali mali tabut njegove mezimice, Omer je svojim velikim, radom otvrdlim šakama gnječio crnicu zemlje i kleo… Kleo kroz stisnute zube one koji su joj dušu slomili. Kleo da imaju sve – a da u tome ne uživaju. Kletvu koju samo otac može izgovoriti nad grobom šćeri kojoj je učinjena nepravda.
I tako je i bilo.
Safet je imao sve – osim radosti. Nije znao brojiti bogatstvo koje je sticao, ali je znao brojati praznine u svojoj duši. Praznine u obliku Sabinine sjenke, njenog osmijeha, pogleda. Niti zlato, niti kuće, niti vreće novca nisu mu mogli vratiti onaj jedan teferič u Dabravinama, kad su se prvi i posljednji put slikali.
Tu sliku Sabina je ponijela u mezar. Pod jastukom ili u šaci, grčevito stisnutu. Suze koje su je pekle, bile su kao oganj iz kovačnice. Ogromne, vrele, beskrajne.
Munira, njegova žena, tražila je utjehu u kupovinama koje joj nisu bile potrebne. Jer nije imala pažnje. Imala je sve – a u stvari ništa.
Čovjek se hvata i za slamku kada mu voda dođe do grla. A ona se nije imala za šta uhvatiti osim za vrećice iz skupih radnji, koje su joj kratko donosile iluziju postojanja.
Safet se sve više gubio. Hodao je po kući kao sjenka. Svaka soba mirisala je na pogrešnu odluku. Svaki ćošak bio je spomenik ljubavi koju je prodao za lažni sjaj.
Godine su ih pregazile. Nisu imali djecu. Nisu imali osmijeh. Nisu imali kome da ostave to bogatstvo.
A onda, jedne večeri, dok su sjedili jedno nasuprot drugom, pod svjetlom kristalnog lustera, Munira šapatom reče:
„Znaš… sinoć sam sanjala tvoju Sabinu. Nosila je bijelu maramu… I nije rekla ništa. Samo je gledala. Oprostila ti je… ali nije zaboravila.“
Safet sklopi oči. Po prvi put, nije bilo misli. Nije bilo riječi.
Samo suza. Jedna. Spora. Teška kao sve godine koje je prešutio.
Danas kuća još uvijek stoji. Teška vrata više niko ne otvara. Kažu da se noću zna čuti šapat:
„Majko… vode mi donesi…“
I da vjetar, kad dune niz sokak, zaplače kao Sabina.
Jer najteža kletva nije ona izgovorena – već ona koja ostane u tišini.
Puna kuća.
Prazna duša.
To je bila njihova kazna.
To je bila njihova legenda.
Piše: Nefić.A.
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax221@gmail.com
