Kad palica udari po srcu
Bio je to dan kad je historija spustila glavu od stida.
Dan kad su oni što su nosili pušku kad je trebalo – dočekani pendrecima kad su tražili samo da budu ljudi.
Dan kad je Vlast – ona ista zbog koje su kosti ostavili po brdima i dolinama ove zemlje – podigla palicu na svoje najvjernije sinove.
Oni koji su u najtežem času obukli uniformu, ne za platu, ne za slavu, nego za komad hljeba, za komad zemlje, za ono “svoje” – danas su pod nogama gledali iste one koje su nekad branili svojim tijelima.
Dok su oni krvarili, neko je brojio novac.
Dok su oni gladovali, neko je dijelio stanove.
Dok su oni sanjali mir u rovu, neko je sanjao vile u inostranstvu.
A kad su ti isti, umorni od šutnje, ponizni u svojoj patnji, stali pred vrata onih koji su trebali da im zahvale — dočekala ih je šuma palica.
Nisu oni došli sa puškama.
Nisu oni došli da ruše.
Došli su sa ranama koje nikad nisu zarasle, sa protetskim rukama i nogama, sa očima koje su vidjele pakao i opet ostale blage.
I taman kad su pomislili da će ih neko čuti — udarila je palica.
Ne po tijelu.
Po srcu.
Po ponosu.
Po onom zadnjem što je ostalo da čovjeku kaže da vrijedi.
Taj dan nije umrla samo pravda.
Taj dan je umrla čast.
Taj dan su pred kamerama i očima svijeta tukli sami sebe, jer ti ljudi što su pali pod palicama — oni su bili šaka što je branila, rame što je nosilo, krv što je tekla za ovu zemlju.
A zemlja — nijema.
I gledao sam, i plakao.
Plakali su stari borci, koji su nekad u blatu rovova pjevali tiho da se ne čuje, da se ne preda.
Plakale su majke koje su sina dale zemlji pa sad gledaju kako mu prijatelja gaze na asfaltu.
Plakali su zidovi oko nas, da su mogli.
Jedan borac je podigao glavu, krvave usne, razbijen nos, i rekao tiho, kao da ne govori vlastima nego samoj zemlji:
“Ne tučeš ti mene, tučeš samog sebe.”
I u toj rečenici stala je cijela naša tragedija.
I neće nam suditi samo istorija.
Sudit će nam kosti što po šumama šute.
Sudit će nam polomljene slike poginulih boraca sa zidova, što su taj dan pred očima porodica pale na pod.
I neće im trebati više ni sudija, ni advokata.
Jer presuda je već pala.
Pali smo sami sebi.
I teško onima što su palicu podigli — teže nego onima što su palicom udareni.
Jer rana na tijelu zaraste.
Rana na duši — nikada.
(Za one kojih se još sjećamo. Za one koje nikad nećemo izdati, makar izdali svi drugi.)
Piše: Adis N.
Nastavak………
Tišina je bila teža od metka.
Dan bez boje, bez mirisa, bez ponosa.
Nije grmila artiljerija, nije tukao tenk, nije grizao snajper.
Tukla je palica.
Na golu kožu.
Na rane koje nikad nisu prestale krvariti.
Tukla je ruka one iste zemlje za koju su umirali.
Ne znaš ti, vlasti, kako boli rana kad nemaš kome da je pokažeš.
Ne znaš ti, silni, koliko je težak križ kad ga nosiš kroz rovove, kroz suze, kroz prazne džepove i još praznije tanjire.
Nisi ti osjetio strah kad si gladan, i kad ti ispod stisnute pesnice samo kuršum zviždi.
Nisi ti vidio brata kako pada, a ti moraš dalje, bez suza, bez glasa, jer od tvog plača niko neće vratiti njegovo tijelo.
A danas —
Ti, što si tada sakrivao lice u zagrljaju rata,
Ti, što si tada brojio pare dok su drugi brojili mrtve,
Danas si podigao palicu.
Na koga?
Na one što su ti ime napisali krvlju po zastavama.
Na one što su te učinili “nekim” — da te danas neko spominje.
Pali su borci na asfalt.
Ne od sramote.
Ne od straha.
Pali su jer više nisu imali šta braniti — jer su izdaniji od izdaje.
I ne, nisu oni izgubili.
Ti si izgubila, zemljo.
Ti si izgubila, vlasti.
Ti si izgubio, narode, kad si okrenuo glavu.
Jer kad digneš ruku na svoga borca —
Sebe si udario.
Majku si ošamario.
Djetetu si ukrao budućnost.
Negdje tamo, iza gustih oblaka, sjedi Bog, i šuti.
Gleda.
I piše.
Ne perom, već suzama boraca, suzama majki, suzama zemlje.
A kad se knjiga zatvori,
Nema sudije da ti pomogne.
Nema advokata da te spasi.
Jer će tvoja presuda biti upisana ne mastilom, nego krvlju onih koje si danas gazio.
I znajte, vi što ste palicu nosili —
Neće vas boliti šaka što je tukla.
Boljeti će vas noći kad ostanete sami sa sobom.
Boljeti će vas tišina pred zoru, kad se duša stane preslišavati.
I neće biti lijeka.
I neće biti zaborava.
Za one koji nisu imali ništa — a dali su sve.
Za one što nikad neće izdati ni onda kad budu posljednji na koljenima.
Za naše borce. Za našu sramotu. Za našu istinu.
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax221@gmail.com
