FLASH (Odlazak)
Neke stvari ne traju.
One samo bljesnu.
I tek tada shvatim – gotovo je.
U tom posljednjem bljesku ostajem sam. Bez uloga. Bez opravdanja. Bez maski koje sam godinama nosio pred ljudima. Pred Boga ne dolazim čist, ali dolazim iskren. Umoran sam, prerano potrošen i svjestan da je ovo moj posljednji flash.
Nisam bio ni onoliko jak koliko sam glumio, ni onoliko loš koliko sam se ponekad plašio da jesam. Bio sam samo mlad čovjek koji je često birao mir, misleći da je mudrost, a on je nerijetko bio strah prerušen u tišinu.
Život mi se sada ne vraća kao film. Ne ide redom. Vraća se u lomljenoj svjetlosti, u sitnim bljeskovima: trenuci, pogledi, glasovi. Stvari koje sam smatrao nevažnim, a bile su jedino važne.
Bože, priznajem Ti svoj strah.
Strah da neću biti dovoljan.
Strah da ću pogriješiti.
Strah koji me učio da čekam, da odgađam, da vjerujem kako ima još vremena.
A vremena je bilo najmanje.
Najveći grijeh koji nosim nije ono što sam uradio, nego ono što nisam smio. Ljudi kojima sam mogao biti oslonac, a bio sam zid. Riječi koje sam trebao reći, a progutao sam ih da bih izgledao jači. Tako sam postajao sve tiši, a u tišini se čovjek polako izgubi, a da to niko ne primijeti.
Ali bilo je i radosti, Bože.
Malih. Skromnih. Ljudskih.
Smijeh s rajom bez razloga.
Jutarnja kafa s dragim ljudima.
Onaj osjećaj da imam cijeli život pred sobom.
Tad sam bio najbliže sreći, a nisam znao da je prepoznam dok je bila tu.
Tuga nije došla odjednom. Došla je kao umor. Kao tiho shvatanje da sam predugo živio uvjeren da sve mogu popraviti sutra. A život ne slomi čovjeka velikim nesrećama. Slomi ga sitnim odgađanjima. Onim „kasnije“. Onim „nije sad vrijeme“.
Tako se potroši duša – polako, bez buke, bez svjedoka.
Ako sam nekoga povrijedio, oprosti mi i daj da mi oproste. Ako sam nekoga volio, a nisam znao pokazati, primi tu ljubav kao da je izgovorena. Ako sam nekoga nasmijao, neka to bude moj mali sevap, moj dokaz da nisam živio uzalud.
A tebi, prijatelju, ako ovo ikad dođe do tebe – hvala. Hvala što si me upoznao bez mnogo pitanja. Što si me trpio kad sam bio težak. Što si znao kad treba šutjeti sa mnom. Ako sam ti ikad ostao dužan riječi, znaj da su bile tu – samo sam ih kasno izgovarao.
Ne ostavljam iza sebe bogatstvo. Ostavljao sam uspomene. Neke teške. Neke lijepe. Sve moje.
I sad, na kraju, nemam više potrebu da budem hrabar. Samo da budem istinit. Ako je moj život bio išta – bio je pokušaj. Nesavršen, često pogrešan, ali iskren koliko sam znao.
Ovo je moj flash.
Moj posljednji bljesak.
U njemu predajem sve – strahove, grijehe, radosti i tuge. Bože, primi me onakvog kakav jesam.
A vi koji ostajete – živite. Ne čekajte. Dišite duboko. Nek vas i male stvari učine sretnim, jer one velike su rijetke i ne pitaju koga biraju.
Vrijeme, kad jednom bljesne posljednji put, ne daje reprizu.
Sve je to flash.
Ili život, pod naški.
— Nefić A.
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax221@gmail.com
