Derbi
Piše: Tigran Kojić
Pobjeda župčanske Mladosti nad brezanskim Rudarom (3:0) u prvoj utakmici prvog “Kupa grada” me podsjetila na moj debi u opštinskom derbiju.
U sezoni 1987 – 1988. sam debitovao u prvoj postavi kadeta Rudara. Imali smo odličnu ekipu i kvalifikovanog trenera, Zihnu, koji je odgovorno pristupao radu sa nama. Svaki trening je bio osmišljen i sadržajan, pa smo napredovali iz kola u kolo, tako da smo do gostovanja u Župči bili na vrhu tabele sa svim pobjedama i bez primljenog gola. Glavne konkurente smo uvjerljivo porazili: visočku Bosnu u Brezi 4:0 i Slogu u Ilijašu 2:0.
Živio sam u Dabravinama, navijao samo za Zvezdu, a otac me je kao veliki navijač Sarajeva vodio da gledamo važnije utakmice na Koševu. Na tekme Rudara nisam dolazio, pa je logično da sam propuštao derbije sa Mladošću i da zato nisam imao pravu predstavu o rivalitetu koji vlada među igračima i navijačima ova dva kluba.
Prva slika koju vidim kada se sjećam te kišne subote je ova: Jutro je i kod skretanja za stadion sa glavne ceste čekamo (kadeti, juniori, treneri…) plavi rudnički autobus da nas vozi u Župču, kada se odnekud pojavljuju prvotimac Rudara Sejo Vranić i u prolazu govori Jasminu Memiševiću, tadašnjem junioru: “Šta je, Kale (Jasminov nadimak), svu noć nisi spavao, valja igrat u Župči.” I Sejo ode prema stadionu, a Jasko se dodatno zarumeni.
Sigurno da nije baš tako bilo, ali ja sam uvjeren da smo mi čitavu utakmicu potpuno dominirali (mada se ne sjećam naših šansi), a da oni samo 5-6 puta prešli centar, 3 puta ušli u šesnaesterac i dali nam 3 gola. A oko ovoga nema nikakve dileme: sva tri gola je dao njihovo desno krilo sa nadimkom Grk. Bio je godinu dana stariji, jači i brži od našeg lijevog beka Pante i to je odigralo presudnu ulogu. Naš libero Dasa (igrali smo u formaciji 4-3-3) je bio inteligentan fudbaler, ali nije imao dovoljno brzine da na vrijeme reaguje i spriječi Grka da uđe u šanse i postigne golove.
Sljedeće dvije slike su mi se urezale u sjećanje:
Polovina je pvog poluvremena, gubimo 1:0 i neka je vrsta skraćenog kornera za našu ekipu. Sa desne strane, 3-4 metra od aut i desetak metara od gol aut linije. Na onaj gol do svlačionica. Džaja Sokić uzima loptu, a Zihno viče: “Džaja, idi da skočiš, pusti Tigrana da centrira”. Logična trenerova reakcija: ja sam igrao zadnjeg veznog, a Džaja, ispred mene, prednjeg desnog (nekadašnja desna polutka), tako da smo sljedeći njegove upute, dobili još jednog igrača u protivničkom šesnastercu. Osim toga, Džaja je bio opasan po protivničke golmane. Ali, crno – bijeli fudbal je bio natopljen vodom, a ja nisam imao jak šut, tako da je pokušaj centaršuta završio tako što je lopta uspjela zaobići živi zid i doći do najbliže postavljenog protivničkog igrača.
Sjedimo “pokisli” (i pokisli) u svlačionici poslije bolnog poraza (3:0), ulazi Zihno i po prvi put galami na nas. Najviše na Pantu: “Koliko puta sam ti govorio da mu ne smiješ dati da primi loptu. Bojiš se u Župči uklizati, napravit’ faul. Puštaš da te pravi budalom…!” ,ali nikoga nije poštedio, pa sam i ja dobio svoju porciju: “Razočarao si me, kud se guraš da centriraš kad znaš da ne možeš nabit’ loptu 10 metara. Mislio sam da znaš izabrati ulogu koja ti odgovara!”
Na treninzima sljedeće sedmice trener nije spominjao tu utakmicu, pustio nas je da zaliječimo rane. A prije sljedeće tekme u svlačionici nam se otprilike ovako obratio: “Momci, nadam se da se ono više neće ponoviti. Čitavu sedmicu sam bježao od ljudi, vidjeli ste da iz auta uskočim na teren, a poslije treninga odmah odem. Jedini način da spasimo obraz je da sve do kraja pobijedimo…”
I pobijedili smo. Koliko se sjećam, na kraju sezone smo imali gol razliku (106:6), a Mladost smo u proljetnom dijelu pobijedili 6:1. I ja više nisam izvodio slobodne udarce, ako su bili dosuđeni u blizini protivničkog šesnaesterca.
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax221@gmail.com
