Čepa, Cepa, Chepa – posljednja smjena i početak jedne druge borbe
Petak, 3. april 1992. godine ostao je zauvijek urezan u mojoj biografiji kao datum kada sam posljednji put odradio smjenu na Omladinskom programu Radio Sarajeva. Bio je to i moj posljednji profesionalni radni dan u Sarajevu, nakon 12 godina života u gradu koji je tada već osjećao nemir koji će uskoro prerasti u tragediju.
Nakon cjelodnevnog posla, tog petka sam se uputio prema Vrbanja mostu. Plan je bio jednostavan – uhvatiti “duplak” u pola osam i vratiti se kući. Međutim, u zraku se već osjećala neizvjesnost. Prognoza da će autobus uopšte doći bila je ravna čudu – jedan prema stotinu.
Dok sam čekao u sumraku, krio sam se iza dva debela drveta. Meći su dolazili iz pravca Vraca i Jevrejskog groblja i zabijali se upravo u ta stabla. U tim trenucima razbijen je i stakleni izlog muzičkog shopa preko puta. Samo dva dana kasnije, na istom tom mostu, snajperski hici odnijeli su prve civilne žrtve – Olgu Sučić i Suadu Dilberović.
Vrijeme je prolazilo. Osam sati je odavno prošlo, a autobusa nije bilo. Već sam razmišljao da potražim prenoćište kod prijatelja, kada se iz pravca Vilsonovog, pod punim svjetlima, pojavio “duplak”. Prazan. Nije stajao – samo je usporio. U tom trenutku sam, gotovo u letu, uskočio u autobus.
Do Breze nije stajao.
Te večeri završila se moja karijera na Radio Sarajevu, na Omladinskom programu. Već u nedjelju ujutro, 5. aprila, Sarajevo je osvanulo pod barikadama – kao i putevi prema njemu. Pitao sam urednika, Boru Kontića, da li da pokušam doći. Njegov odgovor bio je kratak i jasan: “Kud ćeš ti iz Breze kad mi jedva od Dolac Malte do Alipašinog dođemo.”
Po njegovoj preporuci, nastavio sam se javljati s ovih prostora. Ubrzo je nestao i Omladinski program – svi sadržaji stopili su se u jedan, ratni program, kao i životi ljudi koji su preko noći postali dio jedne surove stvarnosti.
Sve što je uslijedilo nakon 3. aprila može se opisati stihom Zabranjenog pušenja:
“Ko igra za raju i zanemaruje taktiku, završiće karijeru u nižerazrednom Vratniku.”
Ipak, ni nakon 34 godine, nema kajanja. Ni za jednim potezom, ni za jednom odlukom. Jer u najtežim trenucima čovjek ima samo jedan izbor – ostati čovjek.
A Brezi je tada bilo najteže.
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax221@gmail.com
