Brezanski gospodari života i gladi (92–95)
Nisam tražio mnogo od života, samo malo dostojanstva i komad hljeba da preživimo. A ni to nam nisu dali.
Oktobar ’92. saznajem da je supruga trudna.
Rat bjesni, glad izjeda.
Na liniji dobijem porciju – pola meni, pola njoj.
Leća, pola hljeba, rijetko kad nešto više. Kad uspijem, iz hotela donesem bratov obrok – on ranjen, bez noge, u ambulantama po cijele dane.
Podstanari smo iznad apoteke, a na krovu zgrade svaki dan peče se meso, kolači zamirišu do centra. Jedini sam borac iz zgrade. Jedva izađem iz stuba od nemoći i gladi, a taj miris… taj miris ću nositi u nosnicama dok sam živ.
Nisam mrzio nikog od tih komšija, nisam bio ljut. Samo nikad nisam shvatio , kako niko od njih nije ponudio ni cigaretu, a imali su sve.
Do stana do nas, noću istovar crvenog križa, ujutro poznat čovjek to prodaje na pijaci.
Pratim i šutim. Molim Boga za njih, jer to i nisu ljudi.
Do Nove godine ’93. već nekoliko puta idem u Pulu. Nosim lijekove, spiskove su mi davali dr. Vlatko i dr. Beširević. Za hranu nije bilo ni govora. Roditelji ranjeni, brat, sestra izbjegla iz Prozora sa dvoje male djece – sve što donesem, odmah ode njima. Ženini nalazi katastrofa – neuhranjenost, krv loša.
Do poroda u aprilu ’94. nije okusila ni jednu jabuku.
Ja sam se odavno prestao plašiti – ni akcija, ni linija. Ravnodušan na sve, osim na nju.
Babica u Brezi kaže da dijete nema šanse da preživi ako se stanje ne popravi. Odlazim načelniku, molim za pomoć. Kaže nema, prazni magacini.
Sutradan prolazim pored Brezaprometove radnje puna humanitarne pomoći. Holandski masni sir u konzervi, naresci ribe… a u gradu gladni umiru. Pitam se kome to ide?
Biznis cvjeta.
U Jablanici, vraćajući se iz Pule, gledam efendiju iz Bukovika kako utovaruje pomoć za Brezu – hrana, garderoba, higijena.
Ništa od toga niko nikad nije dobio. Sve završavalo u SDA centru, na prodaju.
Odem do crvenog križa moliti konzervu mrkve za suprugu – dočekuje me čovjek kojeg znam iz djetinjstva.
Nekad poderane pantalone i jedva zakopčana košulja, sad meklaud jakna, kravata, kožna torba.
Na moje pitanje kaže: „E kad bi tako dijelili, ne bi nas bilo nigdje.“
Plače mi se.
Još ostaje Merhamet. Pitam, pričam, suze teku. Glavni kaže podnesi zahtjev pa ćemo vidjeti. Podnesi zahtjev? Da spasim život žene i djeteta?
Par dana kasnije, njegov brat dolazi na naš položaj na Šiljku. Svi jedemo leću, on se odvaja i jede sam. Uhvatimo ga , halal meso, eurokrem, konzervirano voće. Pošaljem ga s položaja, po cijenu zatvora.
Tada sam odlučio nikad više nikog neću moliti. Radije umrijeti dostojanstveno nego postati izrod.
Lutam gradom kao prebijen pas. Sretne me Mašo, legenda. Kaže šta si, to ko miš?
Ispričam sve. Odvede me na sporedni ulaz hotela, iznese tri velike konzerve mrkve to je bio jedini dodatak jelu narednih dana.
Trčim kući, supruga jede… molim Boga samo za nju.
Narednih dana odem do tetke u Mahalu, možda ima kilu brašna.
U haremu džamije djeca imama jedu čokolade.
Pitam odakle , kažu, dedo dao.
Kucam na vrata, niko ne otvara. Ulazim. Soba puna brašna, konzervi, svega. Nemam snage ni tražiti. Tetak mi zamota po cigaru.
Uskoro direktor ratnih rezervi iznosi namirnice za preživjeti pola godine , saznajem da mu je tetak napravio peć za mater. U zamjenu.
April ’94. – vraćam se s položaja nakon 40 dana. Iste noći ženi počinju bolovi. Dom zdravlja – nemaju goriva. Jedan Kana, dežurni vozač, vidi sve, kaže: „Ima Golf jutros mobilisan za bolnicu.“ Od Željka T……on nam je dao nešto i goriva da ti možemo odvući ženu na porod.
U dva iza pola noći krećemo za Zenicu.
Molimo Boga da ne nestane goriva.
Na izlazu iz Zenice Golf stane. Smijemo se od muke ono najvažnije smo završili.
Ujutro stiže vijest … dobili ste kćerku.
Ničeg se više ne sjećam. Samo to.
Dijete manje od 2 kg, mjesec dana ostaju u bolnici. Dolazim po njih – kost i koža. U kući nema ni grama brašna. Spreman sam da poludim. Zove me G.J. iz Sove – „Poslo ti punac kovertu s parama.“ Mislim da me zafrkava. Odem stvarno pismo i novac. Nikad u životu veća radost.
To dijete kao da je znalo kroz šta smo prošli da bi došlo na svijet. I raslo je bez ijedne marke njihove pomoći, bez ijedne stipendije, i danas je magistrica u inat svemu i svima.
Brezanska elita pokazala je pravo lice.
Neki su danas ministri, političari, direktori. Znam ko je tada imao pun podrum humanitarne pomoći, ko je prodavao na pijacama, ko se obogatio na gladi. Znam ko je dijelio bespovratne kredite samo „svojima“, ko je pravio vikendice na Hrasnu, ko je otvarao sokare i voćnjake, ko je jeftino kupio lokale Udarnika. Znam sve.
Vi ste tada bili gospodari gladi. A ja sam bio ništa, samo gladan vojnik.
Ali niste mogli spriječiti jedno, da moje dijete preživi i odraste. I to je moja pobjeda nad vama.
Tekst: Nermin Čosić – Mine
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax221@gmail.com
