U svakom mjestu, Gospodar nam podari po nekog tiho, nenametljivo, kao ispit. Kao kušnju.
A mi, često zaslijepljeni svakodnevicom, ne prepoznamo vrijednost dok ne postanu uspomena.
Kad oni odu, sa sobom odnesu dio nas.
Dio vremena, dio duše, dio ulice.
Mjesta gdje su živjeli postanu tiša, pusta, bez boje.
Ulice koje su znali pretvore se u sjenke.
Jer ti ljudi nisu bili obični prolaznici, bili su duša svake naše mahale, osmijeh dana, ruka što pozdravi i srce što oprosti.
Znali su svakog od nas, i staro i mlado.
Pozdravljali sa osmijehom od srca, kako samo narod zna kad voli bez interesa.
Nisi mogao proći pored njih a da ne osjetiš toplinu.
A onda nakon svega tišina. Sve utihne.
Njihove kuće ostanu nijeme. Naše ulice postanu prazne.
Kad se njihove plemenite duše vraćaju Gospodaru , čak i nebo plače.
Halalite, naši dobri Brezani, ako smo ikada pogriješili prema vama.
Halalite ako nismo znali dovoljno cijeniti dok ste bili među nama.
Svemogući Gospodaru,
podari im cvjetne džennetske proplanke,
nek’ im ruke beru smiraj na obalama Vječnosti,
nek’ duše uživaju u perivojima Tvoje milosti,
gdje će sve dunjalučke patnje biti zaboravljene.
A nama ostalima,
daj svijest da prepoznamo dobrotu dok hoda pokraj nas.
Daj nam srce da čuvamo žive, kao što tugujemo za umrlima.