Božo Bunjevac – Glumac sa dušom
Pula, ljeto 1989. godine. Trideset šesti po redu Jugoslovenski festival igranog filma. Prva noć, prikazivanje filmova u pozorištu za stručni žiri.
Prijatelj, koji je održavao klima uređaje u pozorištu, dao mi je akreditaciju – ulaznica za svijet filma, sjaja, zvijezda i laži… osim kad naiđe Božo.
Iza ponoći ulazimo i u restoran. Unutra – glamur.
Svečana toaleta, blještava odijela, frakovi, nakit, parfemi, šampanjci. Glumci i reditelji – svi uštogljeni, dotjerani, na distanci. I onda… kao da je neko kroz svečani bal bacio šaku zemlje s brezanskih zelenih livada.
U masi bljeska i lažnog sjaja – Božo Bunjevac.
Farmerke zavrnute do koljena. Raskopčana košulja. Papuče. Legenda.
Prilazi mi, pozdravlja se kao da se znamo cijeli život. Upoznaje me sa Snježanom Bogdanović – Bademom, i Slobodanom Čustićem – Kuduzom. I ostalim glumcima, redom. I, naravno – slikanje. Sve prirodno, kao da sjedimo na klupi ispred Doma kulture u Brezi, a ne u elitnom restoranu filmskog festivala.
Pio se viski, naravno. Ali pravi – “guzovača” što je nabitnije…gdje češ bolje.
Nije bilo potrebe za lažnim etiketama kad si sjedio pored Bože.
Oko četiri ujutro, među posljednjima izlazimo iz restorana. Taško Načić, njegova kćerka, Božo i ja.
Nema pozornice koja bi mogla zamijeniti tu noć pod pulskim nebom.
Druga noć – film “Kuduz” se prikazuje u Areni. Deset hiljada ljudi. Na kraju projekcije – pola sata aplauza.
Zlatna arena – i od žirija, i od publike.
A Božo? Na bini, pred morem ljudi, sa zavrnutim farmericama, raskopčanom đins košuljom i papučama. Ispod zlatnih reflektora – najskromniji i najsjajniji od svih. Slika koju neću nikada zaboraviti. Kralj. Ne crvenih tepiha – nego naroda.
Božo Bunjevac nije bio glumac po školi.
Bio je glumac po srcu.
Naturščik iz Breze, koji je istinu znao nositi pred kamerom . Nije “igrao”, on je živio svaki kadar. A narod je to znao prepoznati.
Zato, kad pomislim na Božu, ne vidim ga samo u filmu, već i u životu – u košulji od đinsa, s osmijehom na licu, papučama na nogama, i pogledom čovjeka koji zna gdje mu je korijen.
Počivaj u miru, legendo. Tvoje papuče ostale su na pozornici života – i niko ih neće moći obuti još dugo.
Tekst: Nermin Čosić
Obrada: N.A.
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax221@gmail.com
