Da se lutalo, lutalo se. Dugo.
Po gradovima, adresama, tuđim kuhinjama i svojim nesanicama. Po sebi.
Tražilo se nešto što nisam znala imenovati.
Često sam sebi postavljala pitanje:
“Ko sam, ako nisam ona od prije?”
Ponekad sam mislila da tražim dom. Ljubav. Priznanje.
U stvari, tražila sam mir u vlastitim grudima.
Nosila sam tišinu koja nije bila mirna. Osmijeh koji nije bio radost.
Bila sam svoja, ali samo kad me niko ne gleda.
Išla sam kroz dane s osjećajem da je Bog negdje daleko.
A On je bio tu. U svemu što sam prošla.
Samo ga tada nisam znala prepoznati. Sad znam.
Znam da me vodio. Da me čuvao, čak i kad nisam znala da sam u opasnosti.
Da me lomio, ne da bi me slomio, nego da bih naučila gledati srcem, ne očima.
Tu sam.
U kući gdje ništa ne mora biti savršeno da bi bilo moje.
U tišini koja ne boli.
U danima u kojima više ne brojim šta nedostaje, nego šta mi je dano.
Mir više ne tražim. Živim ga. I znam da se
nisam izgubila.
Samo sam morala proći sve to da bih stigla tu gdje jesam.
Možda nisam došla putem kojim sam planirala.
Ali konačno sam došla tamo gdje pripadam.
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax221@gmail.com
