Stadion koji je imao dušu
Nije to bio neki veliki stadion.
Nije bio moderan, ni sjajan, nije imao ni lože.
Ali je imao ono što danas rijetko koji stadion ima ; imao je dušu.
Imao je nas.
Stadion Rudara u Brezi bio je više od betonskih tribina, više od gola i aut-linije.
Bio je mjesto gdje su stasavale generacije, gdje su se rađali snovi, gdje se tugovalo i slavilo.
Tu smo učili šta znači pripadati, navijati, gubiti, pobjeđivati… i nikada, baš nikada, odustati.
Pamtim te nedjelje.
Hladne, zimske.
Kad smo drhtali na onim betonskim tribinama, ali ne od zime, već od iščekivanja.
Pamtim uzdahe, skandiranja, zastave što lepršaju po vjetru, i onaj osjećaj kad lopta odskoči na “našoj” travi , travi koja je, pričalo se, ista kao na Koševu, možda i bolja.
Jer naš teren se zalijevao s ljubavlju. Kosio s poštovanjem. Šutnuti loptu na njemu bila je čast.
Naš Rudar nije imao milione, ali je imao srce.
Naši igrači nisu bili plaćene zvijezde, ali su ostavljali dušu na terenu.
Kad bi dali gol, grlili su cijeli grad. Kad bi izgubili, nosili bi poraz kao da je lični. I vraćali se jači.
Svaka utakmica bila je praznik.
Bilo da je dolazio neki veliki klub ili neko iz nižeg ranga , tribine su bile pune, a navijanje se čulo sve do Župče.
Ulica je poslije svake pobjede mirisala na euforiju kakvu nisu imali ni elitni evropski klubovi.
A svlačionice?
Skromne, hladne, s oronulim zidovima što su mirisali na vlagu, stari sapun i znoj.
U kutu, gomila starih lopti, izlizanih kopački, poderanih štucni.
U vitrini, pehari puni prašine i ponosa.
Stajali smo pred njima kao pred svetinjom, sanjajući dan kad ćemo i mi nositi dres Rudara.
Na zidovima crno bijele fotografije starih ekipa.
Na drvenim klupama urezana imena, inicijali, tragovi koji ne blijede.
I uvijek je tu bio Salko.
Naš Salko, legendarni rekviziter, čovjek koji je znao kome fali jedna kopačka, kome treba zavezat štucnu, ko ima žulj.
Bio je više od radnika bio je duša kluba.
Uvijek nasmijan, uvijek spreman pomoći.
Bez njega svlačionica bi bila nijema.
Isto tako i Pupa – Dino Mešić.
Uvijek prvi na terenu, zadnji s njega.
I Fako Ekrem, kojeg nije zanimalo da li pada kiša, samo da je lopta tu, i ekipa.
To su ljudi koji su živjeli za Rudar.
Ne zbog plata.
Nego jer su vjerovali. Jer su voljeli.
Danas… stadion izgleda drugačije.
Nove tribine, moderna ograda….
Lijepo je to sve…
Ponekad stanem na taj novi stadion.
Sve je čisto, uređeno, funkcionalno.
Ali nešto fali.
Nema onog osjećaja kad ti srce lupa kao bubanj dok gledaš utakmicu s tribine gdje si prvi put zapljeskao.
Nema trave koju si nekad krao da odneseš kući.
Nema prašine iz svlačionice koja miriše kao burek kod Surija….
Na tom starom stadionu počeli su naši životi.
Tamo smo naučili šta znači biti dio tima.
Šta znači izgubiti, a biti voljen.
I pobijediti a ostati skroman.
Nije to samo bio stadion.
To je bilo mjesto gdje smo prvi put vjerovali u čudo.
I sve dok budemo pamtili te nedjelje, ta imena, te golove i one stisnute šake na tribinama
naš stadion nikada neće umrijeti.
Jer stadion bez duše je samo beton.
A naš je bio srce Breze.
Treneri
Mustafa Hasanspahić
Adis Sjerotanović
Bajro Spahić
Eldin Dedić
Reuf Herco
Fahrudin Hodžić
Nermin Bukva
Mišo Bogdan
Josko Domorocki
I jos puno njih među kojima su : Mato Bjelogravić, Miralem Salkić, Zijad Herco-Bjelak, Mirsad Nefić, Vojo Kostić, Zvonko Knežević, Avdo Veljak, Kruno Novaković, Dušan Subotić, Žarko Šunjić, Marko Bošković, Alija Ismić, Hinko Pražak, Ešref Softić, Kasim Herco-Tarle, Vejsil Jusufović, Markica Vidović, Džoko Popić, Aziz Hušić, Franjo Božur, Duško Budimir, Pero Alaupović, Anto Šikić, Hamija Karamut, Alija Rahimić, Slavko Subotić, Neđib Alijagić, Asim Bašić, Drago Pandža-Rale, Ramiz Kovačević, Ekrem Čolan, Halid Barjaktarević, Alija Herco, Josip Trogrlić-Kićo, Alija Frljak, Zihnija Ćosić, Robert Puljić, Nebojša Pržulj, Božidar Čolović, Vaso Ristić..
Igrači
Dosta nogometaša koji su ponikli u Rudaru zaigrali su u brojnim domaćim i inozemnim klubovima, a dosta ih je ponijelo i reprezentativni dres naše zemlje: Asmir Avdukić bio je na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, dres najbolje selekcije oblačili su i Samir Bajtarević, Jasmin Memišević, mladih selekcija Mustafa Hasanspahić, Haris Bešlija, Vedad Mamela, Armin Kujunđić, Aldis Avdukić. U Sarajevu je igrao Haris Smajić, Reuf Herco, Midhat Čorbo, Hajrudin Buljetović, u kakanjskom Rudaru Risto Runjevac, Muhidin Lukačević, Enver Hađiahmetović, u visočkoj Bosni: Adnan Čorbo, Sead Vranić, Amir Mamela, Adnan Dedić, Šefik Frljak, Adnan Bajrić, Amir Konaković, u bugojanskoj Iskri: Goran Pavlić, Namir Solak, ljubljanskoj Olimpiji: Mišo Glišić, u hrasničkom Famosu: Asim Čosić, Vlado Trogrlić, u Igmanu iz Konjica: Tarik Mamela, u Rijeci: Almir Hođić, na Islandu: Adis Sjerotanović, Almir Mešetović, Ifet Mešetović, u Norveškoj: Samir Bajtarević, u Željezničaru: Almir Ćosić, Haris Bešlija, u Austriji: Miralem Ćosić, u Čeliku: Mustafa Hasanspahić, Almir Hođić, Jasmin Memišević, u banjalučkom Borcu: Asmir Avdukić, u Lukavcu: Senad Sokić.
Dopuna objavi o FK Rudar Breza.
Piše: Stanovnici Breze
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax221@gmail.com
