Proganja me već neko vrijeme da idemo u Sarajevo. Stalno tražim neke izgovore. Lažem vlastito dijete. Ide se i meni, iskreno. Ali strah me situacije. Korone. Rata. Sabiram koliko nam treba za jedan kvalitetan vikend u dragom nam gradu. Otpuhnem. Puno. Nek sačeka. Bolje karton ulja i vreću brašna. Zaturiti u špajz. Nek se nađe. Zlu ne trebalo.
-Šta misliš da idemo idući vikend?-pita sinoć.
-Poplave su-kažem. Ljudima tamo je teško. Djelovi grada su bez struje. Nije nam trenutak.
-Mama, ako je zbog para, ne brini. Imam ja.
-Otkud ti?-pitam.
-Čula sam tatu i tebe kad ste pričali o ratu. Onda sam razmišljala. Nama treba box za psa i 4 transportera za mace. Nećemo ih valjda ostaviti ako se zapuca? To što ti mace veterinaru voziš u korpi za veš i što oboje mislite da je to smješno, ne znači da je izvodivo kad negdje krenemo. Počela sam skupljati novac.
Gutam knedlu. Krijem oči.
-Nije nam vrijeme, kćeri. Poplave…
-Mama, baš sad je vrijeme. Ako je Sarajevo nama dalo divne uspomene, zar ne bi bilo vrijeme da i mi tom gradu nešto vratimo?
-Kao na primjer?
-Ako jednoj porodici pomognemo da očisti dvorište poslije poplave, napravili smo nešto. Zar ne?
Ustanem. Odem u kupatilo da ne vidi suze.
Sedamnaest joj je. I moja je.
Željela sam joj drugačije brige i razmišljanja. Lakomislenost i tinejdžerske greške. Naivno sam vjerovala da ću joj to ovdje uspjeti omogućiti. Ovo podneblje je takvo. Lakoća življenja ovdje ne postoji. Ovde se jednostavno brže odrasta. Dosta brže sazrijeva. Brzo stari.
-Kako god se skontam, ne možemo sad, sine. Ovaj vikend radim-govorim joj, sjedajući na trosjed.
-Ma znam da se bojiš. Al’ obećaj mi nešto. Ako se bude skupljala pomoć, poslaćemo. Barem karton ulja i vreću brašna. Bog zna da nekom tamo sad treba.
Nije kome je namjenjeno, već kome je suđeno-mislim u sebi. A Bog zna da je nekome tamo trenutno potrebnije.
-Može, sine.
Pogledam je. Zahvalim Mu se.
Sedamnaest joj je. I moja je.
Ako ste svjedočili nekom događaju i želite podijeliti informacije javite se na mail brezax221@gmail.com
