Povodom Dana rudara za Breza X Abaz Velić dipl. inž. rud.

445

O rudarima

               ”Nijedan drugi pozdrav ne sadrži istovremeno toliko ustreptala optimizma i jednako toliko zemljanoteške strepnje kao rudarsko >Sretno<.

Malo znam o rudnicima i rudarima, gotovo ništa, osim onoga što smo, kroz život i školovanje nalazili u udžbenicima, čitali u potresnim novinskim izvještajima ili sretali u knjigama sastavljanim u povodu zvučnih jubileja i značajnih godišnjica.

             Da bi se ikoliko više znalo o rudarima i njihovu životu, valjalo bi jednom sići u neku od bosanskih rudarskih jama, i sa tim čestitim svijetom provesti makar jedan jedini dan.”

književnik Hadžem Hajdarević

 ”… Zato sam svaki put u susretima sa rudarima tražio odgovor na pitanje šta ih razlikuje od ostalog svijeta? Što je to u tim ljudima što ih vidno izdvaja, a ne razdvaja od okoline? Da li je to hrabrost, pitao sam se, koju pokazuju svakog dana prkoseći Zemlji? Tražio sam objašnjenje za lakoću s kojom poslije prozivke odlaze u mrak, crn k'o ugalj, u kojem svijetle samo njihove oči, i pomalo lampe.

              Još tražim objašnjenje zašto nikada rudara nisam vidio da plače, a pamtim zajedničke dane za suze. I danas različita pitanja postavljam i razne odgovore tražim; da saznam, da otkrijem, da upoznam i spoznam… Tražiću i dalje, jer, valja saznati kako to neko svoje mjesto pod suncem nađe duboko pod zemljom.”

Džemaludin Ramić

Otprilike, jama je toliko privlačna rudaru, bez obzira na teškoće, tu je čovjek u potpunosti čovjek. Nigdje se ne možeš više našaliti i nasmijati k'o među rudarima. Kad si tamo, ne razmišljaš o nesreći. Dunjaluk je iznad tebe, ali ti na belaj ne misliš.”

rudar Asim Hašimović

               ”Ima ljudi koji poštuju i ne poštuju predsjednika i raznorazne predsjednike; ima ljudi koji poštuju i ne poštuju hodže i hadžije, svećenike i advokate; ali nema ljudi koji ne poštuju rudare.”

Alija Izetbegović

 Dan rudara

Za one koji ne znaju, rudari su oni što prvi stanu u odbranu zemlje a da im država ne treba poslati poziv za mobilizaciju, to su oni što će vam dati krvi kada god vam zatreba, to su oni što će vam u humanitarnoj akciji dati svoju cijelu krvavo zarađenu nadnicu, to su oni koji će doći da vas spase od bilo kakvog kijameta i belaja, poplave, požara, zemljotresa. Oni će uraditi sve što drugi ne mogu, ne znaju, ne smiju ili im se posao jednostvno gadi.

Rudari su uglavnom mršavi, sa ispijenim licima i naglašenim jagodičnim kostima, sa borama koje su po izlasku iz jame, po pravilu, pune ugljene prašine i znoja. Na njima su stara uglavnom ofucana i izbledjela odjela, poderana i prljava, zimi i ljeti mokra od znoja. Ispod radne bluze, u njedrima, je najlonska kesa u kojoj je nešto što se zove hrana.Konzerva ribe, narezak ili haše i pola hljeba.

Kupatila u kojima se kupaju i ostavljaju odjeću su više ili manje, katastrofa. Takvo je i sve okolo, prljavo i neuredno. Frleza, restoran, klupe i stolice, zidovi, sve. U slabo zagrijavanim kupatilima tuševi uglavnom ne rade pa se rudari kupaju pod mlazom vode. Kad se okupaju, suše kosu, ako imaju na čemu a onda polusuhe glave izađu napolje, na minus. Ko u 19. Vijeku. Tu ih čeka neki rasklimani autobus koji ih vozi kući. Odjednom se tu nađe flaša neke mučenice, koja kruži i već je za tren prazna. Tako dođu kući i sutra ponovo, u krug. Prva, druga, treća smjena.

I tako sve prođe i dođe onaj “Dan rudara”, kad im sindiklni lideri sa debelim podvoljkom i šefovi naprave ispraćaj u penziju. Daju im rudarski “nadžak”, održe im govor, kako su bili dobri radnici, kako su ispunjavali svoje proizvodne zadatke, kao je preduzeće imalo sreću što su oni radili u njemu, kako ovo, kako ono, baš kao da ih prate na Ahiret. Doduše, penzija će im biti mala ali su je zato pošteno zaradili. I ne prođe koja godinica a rudara ponovo ispraćaju, tako kažu, na onaj bolji svijet. Iznenada, a bio je mlad.

U mraku

Kako je u jami? Na prvi pogled i nije tako loše. U početku ravno a onda nizbrdo, koji kilometar i polako i neosjetno, rudar ulazi u pakao jame, u džehenem. Zrak postaje teži, raste temperatura i vlaga i već je sav mokar a još nije počeo raditi. Što je dalje sve je teže. Tu je profil prostorije sve manji i već se mora dobro sageti da bi se provukao. Često mora puzati na koljenima ili dobro zaleć na stomak da bi došao do radilišta. Tu je komora, ona ista kao za vrijeme kralja i tuzlanskog načelnika Dimitrija Grudića.

U komoru rudar ulazi sa molitvom Bogu, provirujući s vrata komore kao miš iz rupe pred kojom stoji gladan mačak. Mora ući u nepodgrađeni dio prostora veličine sobe ili manje sportske dvorane. Na stropu vise eksplozivom rastreseni komadi uglja, teški i do jedne tone, koji svakog momenta mogu pasti i od rudara napraviti “pljeskavicu” ili mu mogu zatvoriti izlaziz komore sa šansom da se uz Božiju pomoć i intervenciju “Čete” izvuče, uz sve nezaobilazne traume i posljedice.

U komoru rudar ulazi sa poteškom bušilicom u ruci. Kad izbuši rupe u njih stavlja rudarski eksploziv. Slijedi,tako, jedno pa drugo pa možda i treće miniranje. Od komore veličine sobice nastane manja sportska dvorana i već je kraj smjene. Ugalj ode napolje.

U toku smjene kad se umori, rudar malo predahne i onako znojav prljavih ruku od uglja, pojede ono što je u njedrima ponio i popije ono što je u plastičnom kanisteru donio. Taman toliko koliko treba da se posle miniranja, raziđe dim i prostorija provjetri.

Nermin Bijedić dipl. ing. el.