Indijanci skupljaju grane, zima će biti duga i hladna!

81

Ne prođe puno vremena a pred kapijom nekog od BiH rudnika se skupi nekakav preplašeni svijet. Posljednjih godina, od kada nam sve ide kao ne treba, ovo je toliko učestalo, da je postalo, gotovo, “normalno”. Na jednoj strani unezvijerena, preplašena i zabrinuta rudarska sirotinja, žene i djeca, po koji stari suhonjavi babo sa francuskom kapom na glavi penzionisani rudar, koji traži svog sina ili unuka a na drugoj,novinari i sredstva javnog informisanja, mikrofoni, kamere, poznate i nepoznate face, uniformisani i sa akreditacijam, dobronamjerni i manje dobronamjerni.

Neki sa iskrenom brigom i zebnjom čekaju ishod? Neki, lešinarski samo čekaju kakvu senzaciju, bombastičnu izjavu, nečije ime ili bilo šta što će ponovo uznemiriti i onako, svim i svačim, uznemirenu javnost, dovodeći je do same ivice…

To su i oni koji bi najradije da nisu tu, moleći Boga da sve što prije prođe, da na sve padne prašina, pa da nastave po starom, kako su i naučili.

Posljednji tragični događaji i smrt pet rudara rudnika Raspotočje ponovno su bacili u žižu interesovanja javnosti, stanje u bh rudnicima. Pred TV kamere i reporterski mikrofon su stali svi sindikalni lideri, direktori, članovi uprave zavisnog i vodećeg privrednog društva, predstavnici vlasti, premijeri i ministri, rudarski inspektori i na kraju univerzitetski profesori. Sindikalci su pričali o tehnologiji otkopavanja, direktori o parama koje su “dali”, inspektori o akciji spašavanja, a univerzitetski profesori su pametovali o svemu i svačemu, navodeći vodu na svoje kolo.

Na žalost, kako vrijeme prolazi tako se i Raspotočje polako zaboravlja. Nema više ni kamera a ni onih što su nešto pričali i obećavali. Ostale su ožalošćene porodice u brdima oko Zenice, da se bore sa životom i teškom sudbinom, bez svojih jedinih hranitelja.

Dan rudara

Za one koji ne znaju, rudari su oni što prvi stanu u odbranu zemlje a da im država ne treba poslati poziv za mobilizaciju, to su oni što će vam dati krvi kada god vam zatreba, to su oni što će vam u humanitarnoj akciji dati svoju cijelu krvavo zarađenu nadnicu, to su oni koji će doći da vas spase od bilo kakvog kijameta i belaja, poplave, požara, zemljotresa. Oni će uraditi sve što drugi ne mogu, ne znaju, ne smiju ili im se posao jednostvno gadi.

rudnici0301d

Rudari su uglavnom mršavi, sa ispijenim licima i naglašenim jagodičnim kostima, sa borama koje su po izlasku iz jame, po pravilu, pune ugljene prašine i znoja. Na njima su stara uglavnom ofucana i izbledjela odjela, poderana i prljava, zimi i ljeti mokra od znoja. Ispod radne bluze, u njedrima, je najlonska kesa u kojoj je nešto što se zove hrana.Konzerva ribe, narezak ili haše i pola hljeba.

Kupatila u kojima se kupaju i ostavljaju odjeću su više ili manje, katastrofa. Takvo je i sve okolo, prljavo i neuredno. Frleza, restoran, klupe i stolice, zidovi, sve. U slabo zagrijavanim kupatilima tuševi uglavnom ne rade pa se rudari kupaju pod mlazom vode. Kad se okupaju, suše kosu, ako imaju na čemu a onda polusuhe glave izađu napolje, na minus. Ko u 19. Vijeku. Tu ih čeka neki rasklimani autobus koji ih vozi kući. Odjednom se tu nađe flaša neke mučenice, koja kruži i već je za tren prazna. Tako dođu kući i sutra ponovo, u krug. Prva, druga, treća smjena.

I tako sve prođe i dođe onaj “Dan rudara”, kad im sindiklni lideri sa debelim podvoljkom i šefovi naprave ispraćaj u penziju. Daju im rudarski “nadžak”, održe im govor, kako su bili dobri radnici, kako su ispunjavali svoje proizvodne zadatke, kao je preduzeće imalo sreću što su oni radili u njemu, kako ovo, kako ono, baš kao da ih prate na Ahiret. Doduše, penzija će im biti mala ali su je zato pošteno zaradili. I ne prođe koja godinica a rudara ponovo ispraćaju, tako kažu, na onaj bolji svijet. Iznenada, a bio je mlad.

U mraku

Kako je u jami? Na prvi pogled i nije tako loše. U početku ravno a onda nizbrdo, koji kilometar i polako i neosjetno, rudar ulazi u pakao jame, u džehenem. Zrak postaje teži, raste temperatura i vlaga i već je sav mokar a još nije počeo raditi. Što je dalje sve je teže. Tu je profil prostorije sve manji i već se mora dobro sageti da bi se provukao. Često mora puzati na koljenima ili dobro zaleć na stomak da bi došao do radilišta. Tu je komora, ona ista kao za vrijeme kralja i tuzlanskog načelnika Dimitrija Grudića.

U komoru rudar ulazi sa molitvom Bogu, provirujući s vrata komore kao miš iz rupe pred kojom stoji gladan mačak. Mora ući u nepodgrađeni dio prostora veličine sobe ili manje sportske dvorane. Na stropu vise eksplozivom rastreseni komadi uglja, teški i do jedne tone, koji svakog momenta mogu pasti i od rudara napraviti “pljeskavicu” ili mu mogu zatvoriti izlaziz komore sa šansom da se uz Božiju pomoć i intervenciju “Čete” izvuče, uz sve nezaobilazne traume i posljedice.

U komoru rudar ulazi sa poteškom bušilicom u ruci. Kad izbuši rupe u njih stavlja rudarski eksploziv. Slijedi,tako, jedno pa drugo pa možda i treće miniranje. Od komore veličine sobice nastane manja sportska dvorana i već je kraj smjene. Ugalj ode napolje.

U toku smjene kad se umori, rudar malo predahne i onako znojav prljavih ruku od uglja, pojede ono što je u njedrima ponio i popije ono što je u plastičnom kanisteru donio. Taman toliko koliko treba da se posle miniranja, raziđe dim i prostorija provjetri.

rudnici0301f

Ako se, šefovi iz staklene zgrade naopako, majstori javnih nabavki, daju pare (ko da su njihove), rudari će dobiti tzv “mehanizovano široko čelo”. To je već nešto. Moderno je, svjetsko, lakše se radi, sigurnije je, bolje se koristi ugljeni sloj, radi mašina “jamski kombajn”, nema puno lopatanja i rudar je uvijek u podgrađenom dijelu. Tu rudar ne može postati “pljeskavica” ali mora dobro paziti da mu se i tu šta ne desi jer i tu vreba skrivena opasnost. Metan, gorski udar, voda, tečni pijesak, jamski požar i ko zna šta sve ne?

Reality show

Zašto je to sve tako? Nema, kao nekad, kvalitetnih kopača, kvalitetnih majstora, kvalitetnih inženjera, kvalitetnih rukovodilaca, direktora, nema profesionalaca, svi su kao u prolazu. Paradoksalno je ali nekad je bilo bolje. Nije bilo ovoliko stranačkog kadroviranja, nije bilo ovoliko nekompetentnih doktora a i što ih je bilo, u praksi je provelo barem 10-15 godina.

A rudarenje je ponajprije zanat i ko hoće da nauči zanat mora obući radno odijelo i sići u jamu ili otići u kop. Davno mi je rakao moj jaran, legenda Čile, da se pete na gumenim čizmama moraju izmanuti tri puta da bi naučio, samo po jami, hodati. Šta bi rekli:” ne može čorbu zasoliti kuhar koji nikad nije kuhao, jer je čorba ili bljutava ili preslana, nikad tamam”. Ali zato, o rudnicima uglavnom pred TV kamerama pričaju oni što nikada u životu nisu “zasolili čorbu”, rudarsku.

E baš takvi kadrovi, uglavnom, ili su vodili ili vode rudnike. Tako je i sa “Krekom” koja je u dugogodišnjoj agoniji i propadanju. Sad je uprava nova a Nadzorni odbor je stari, jer je navodno “dobar”. Molim Boga da im pomogne da uspiju, da se barem zaustavi pad i još veći gubitak. Kako stvari stoje, da Bog da. Kop “Šikulje” je pod vodom i treba još dosta vremena da se voda ispumpa. Sa nekih “zakrpa” sa ruba šikuljačkog kopa, u TE Tuzla se isporučuje uglja. Do kada? Kad se voda ispumpa od dubokog živog blata se neće moći prići do mašina, dok se blato ne isuši. A jesen je došla, dolaze nove kiše i snijeg a to znači da i zapadna kosina može krenuti u kop. Šta onda?

A kad se dođe do mašina i traka, onda počinje generalni remont svih mašina. Prvo tender, pa žalbeni rok a onda sve rastavi do šrafa, pa sve iz početka. Dok bageri prorade i krenu trake trebat će još dvije godine. Ali, opet ako Bog da?

Od kopa “Dubrave”, kako to kažu rudari, dugogodišnjim raubanjem, značajno se odstupilo od projektovanog. Ne prođe malo a da neko brdo ne sklizne u kop, zatrpa bagere, smota trake i opet nema proizvodnje.Tako je bilo prošle zime.

Jame rudnika “Mramor” su pri kraju. Do 2021. god nema jame “Glavni sloj” a to je samo 5-6 godina. Do tada je rudnik trebao započeti pripremu novih kapaciteta. Rukovodstvo “Kreke” o tome još nije donijelo nikavu odluku. Kuda će radnici kad iz jame izađu na meraju. Možda će to za “Kreku” biti kraj podzemne eksploatacije?

Kada sam ovo rekao gospodinu u kome su sjedinjene četiri funkcije, funkcija predsjednika Nadzornog odbora “Kreke”, funkcija pomoćnika izvršenog direktora za rudarstvo u upravi JPEPBiH, funkcija Predsjednika OOSDA Tuzla i funkcija docenta na Rudarskom fakulteteu, da se trgne iz letargije, da nešto uradi, da nešto poduzme, da digne uzbunu, pred svijetom mi je rekao da iznosim netačne podatke i da lažem. Aferim! Farbaj majstore u ružičasto, pa dok traje.

Rudnik “Đurđevik” sa svoja dva kopa “Višća” i “Potočari” i jednom jamom mjesečno daje mizernih 40-45.000 T uglja. Iz jame mjesečno izađe smiješnih 3000T. Ne znam razlog zašto nema proizvodnje. Od kopova radi samo jedna “Potočari” i to je sve.

Rudnik “Banovići” nije u sistemu “Elektroprivrede BiH” i zato su najbolji. Njima oni iz zgrade naopako ne mogu ništa. Nemaju problema sa plasmanom, imaju planove i znaju šta rade. Ako ništa, tamo se zna “ko malter miješa a ko visak drži”.

Sada iz Krekinih ugljenokopa, dnevno na depo TE Tuzla, dolazi 3000 do 3200 tona uglja. Ostatak potrebnog uglja od cca 1800 tona, kamionima dolazi iz rudnika Gračanica iz Gornjeg Vakufa udaljnog180 km i iz “Stanara” udaljenih cca 100 km od Tuzle. Koja je to ekonomija, koja može platiti toliku količinu ugalj i toliko dugačak transport, kolika je cijena el.energije, zar je to koga briga? Zar je briga, bilo koga, što se spaljivanjem tog uglja u atmosferu ispušta enormna količina opasnog sumpordioksida?

Kad padne snijeg, kad sve zamrzne na Dubravama, kad kamioni iz “Gračanice” budu vozili preko prevoja Komar, zafalit će uglja pa će u pomoć pritrčati Banovići. Ali prije Banovića, čini mi se, prije će pritrčati “Stanari” i privatni rudnici iz RS-a jer u svakoj toni koju pošlaju u TE Tuzla, ima “njih”. To što uglja iz tih rudnika ne odgovara kotlovskom postrojenjeu TE Tuzla, to uopšte nije važno. Radi posjećenja, na ovim resursima JPEPBiH planira izgradnju zamjenskog Bloka 7 u TE Tuzla” u kome Vlada FBiH i JPEPBiH planiraju uložiti 1,65 mil. KM narodnih para. Poslije toga ide Blok 8 u TE Kakanj.

Hoće li biti grijanja grada Tuzle na način na koji smo navikli, ne znam?Kako vidim, Indijanci skupljaju grane a to je uvijek bio dobar znak da će zima biti duga i hladna. Kakav će biti energestki bilans JPEPBiH,ne znaju ni oni koji bi trebali znati.

Rudnici “Srednje Bosne”?

Rudnik “Zenica”, nekada najveći rudnik sa jamskom ekspolatacijom u BiH i SFRJ, poslije agresije na RBiH, niza nesreća u jami “Raspotočju” i sa proizvodnim mogućnostima “Stare jame” i “Stranjana”,u energestkom smislu predstavlja veoma mali objekat na koga se ne može računati u ozbiljnim razmatranjima Za rješenje problema ovoga rudnika treba jako puno znanja, iskustva, hrabrosti, novca ali i političke mudrosti. Ipak se radi o sudbinama ljudi a i o gradu Zenici.

U “Kaknju”, u jami “Seoce”, pogon “Haljinići” za kratko vrijeme će završiti sa eksploatacijom. Jama “Begići-Bištrani” se tek otvara, doduše polako sa dosta poteškoća. Za površinski kop “Vrtlište” su nabavljeni novi damperi. I taj je kop dugogodišnjom neplanskom eksploatacijom “sraubovan”, pa će trebati dosta vremena da se dovede u normalno stanje sa proizvodnjom za koju je ranije projektovan.

Možda će faliti uglja na depou TE”Kakanj”?

U rudniku “Breza”, u jami “Kamenica” ovih dana je pušteno u rad novo “Kopex”-ovo mehanizovano čelo a u jami “Sretno” je prebačeno staro reparirano “Thyssen”-ovo mehanizovano čelo. I baš kada je trebala krenuti proizvodnja iz jame “Sretno”, navdono izbio je jamski požar. Požari u jami su česta pojava ali po pravilu je posljedica nestručnog rada i javašluka. O tome javnost još ništa ne zna.

Rudnik “Abid Lolić” iz Bile. Svašta sam vidio ali to još nisam. Rudnik “Gračanica” iz Gornjeg Vakufa, kako mi se čini, bez pompe, sigurno ide naprijed. Kažu da imaju za direktora pravog domaćina…..

Hoće li biti uglja za TE “Kakanj” u potrebnoj količini, ne znam? Opet vidim Indijance kako, sagnuti, skupljaju suhe grane. Čini mi se da će i ova zima biti duga i hladna.

Tu nije kraj reality show. Teče tzv “proces dokapitalizacije” rudnika gdje državno preduzeće JPEPBiH ulaže u drugo državno preduzeće (rudnike) da bi ga kupilo. Ne razumijem u čemu je “kvaka” ali znam da mi se ne sviđa. Ko je tu “hajrovo” dok je novac prelazio iz jednog u drugi džep?. Sve mi se čini da će opet rudari biti donji.

I gle čuda, na poslednjem sajmu “Energa” u Tuzli, na stručnom savjetovanju, ugledni stručnjak iz privrede, doktor rudarstva, iznosi tvrdnju da sredstava koje je JPEPBiH uložilo u rudnik “Kreka”, odgovaraju iznosu sredstava koje je “Kreka” izgubila zbog negativne bonifikacije za ugalj (zbog lošijeg kvaliteta uglja isporučenog TE Tuzla, rudniku je plaćen umanjen iznos). Kuriozitet je bio, da je pomenuti doktor za vrijeme izlaganja svoje teze ili bolje reći činjenice, kolabirao, pa su ga morali iznijeti iz “Kristalne dvorane” Hotela Tuzla, u bolnicu.

Neosporna je činjenica da JPEPBiH, uložilo značajna sredstva u rudnike ali i pored te činjenice uglja za termoelektrane Tuzla i Kakanj, iz rudnika u Koncernu JPEPBIH, ima sve manje !?

Kako riješiti ovolike probleme rudnika i rudarstva? Ovo se mora rješavati, hitno, jer vremena više nema a nema više ni ružičaste farbe. Stanje se mora prikazati onakvim kakvo jeste, da bi se svi mobilisali, da bi zasukali rukave, da bi radili i subotama i nedjeljam da bi se stvari popravile. Kako početi?

Potrebno je skloniti sve naše barijere i zavjese i mobilisati sve stručne potencijale kompetentnih ljudi koji rapolažu znanjem, iskustvom i podacima, hrabrih i spremnih da odgovorno donesu teške odluke, koje će politika bezuslovno morati da prihvatiti.Onima koji su do sada pokazali svoje “znanje i sposobnost”, treba se lijepo zahvaliti i razriješiti ih funkcije.

Stručnih kadrova ima još uvijek u svim rudnicima, sklonjenih, ima ih u institucijama države, privatnim firma, ima ih i u Rudarskom institutu itd. Ne treba se stiditi veoma kompetentnih penzionisanih inženjera svih struka, rudara, mašinaca, električara, koji znaju i hoće da pomognu.
Zašto ne reći, nekada najrespektabilnija firma za rudarska istraživanja u SFRJ, “Rudarski institut” još od 2006. godine nije uradila niti jedan značajan projekat za “Kreku” a od “Kreke” je udaljen ne više od 100 m. Isto je i za rudnike “Zenica”.

Reference “Rudarskog instituta” su poznate, svim dobronamjernim ljudima, kojima je struka i nauka važna, unutar ali i van granica BiH. U to su se uvjerili i rudnici u RS, Gacko i Ugljevik, Rudarski fakultet i Institut za površinsku eksploataciju iz Beograd, rudnici uglja iz centralne Srbije itd sa kojima Rudarski institut ima vrlo uspješnu sradnju.

Na kraju moram pohvaliti akciju spašavanja u jami “Raspotočje”. Bila je to po riziku jedna od najopasnijih i najsloženijih akcija spašavanja. O rizicima te operacije javnost nije obavještena. U uslovima poremećenog provjetravanja jame, nakupljanja ogromnih količine metana, sa rizikom od eksplozije ogromne snage, članovi Četa za spašavnje svih rudnika u BiH, “Kreke”, “Banovića”, “Breze”, “Kaknja”, “Bile” i naravno “Zenice” itd su odradili svoj posao vrhunski profesionalno. Na tome im mogu pozavidjeti čete za spašavanja bogatih zemalja, bolje opremljene i bolje plaćene. Bravo momci po sto puta. Čestitam vama i vođama akcije.

Na kraju, očekujem da će doći oni stručnjaci iz zgrade naopako, da vam u znak zahvalnosti za izvednu akciju daju “nadžak” i nekave papirnate zahvalnice. Oni su tu zbog svoje političke promocije. Misle oni da je ovo vrijeme Alije Sirotanovića kad se u rudniku postavljao svjetski rekord, za medalju i Titinu papirantu pohvalu.

Nermin Bijedić dipl.ing.el.